Nakon desetak dana od rođendanskog ručka kod Ice Voljevice, zvoni mi telefon u Preporodovoj kancelariji. – “Zovem da provjeravam jesi li stigao – govori mi Ico u slušalicu. “Nosim ti izrezak iz današnjeg Vjesnika, obradovat ćeš se ako već nisi vidio…” – govori.
“Čekam Te i radujem se! Tek sam stigao, novine još nisam otvorio… I neću ih otvarati da ne pokvarim veselje”, smijem se. Nije prošlo dugo, dolazi Ico i odmah nam, Mirsadi Pepić, srcu Preporoda, i meni – podiže raspoloženje svojom srdačnom bojom glasa i neiscrpnim optimizmom, Mirsada je u međuvremenu zalila i slatku, jer – bez nje nema priče. Prilazeći, Ico podiže izrezak iz “Vjesnika” u visinu mojih očiju, govoreći:
“Prva reakcija i jednom hrvatskom dnevniku!” Nestrpljivo uzimam izrezak i velim “da ćemo zajedno s Mirsadom, srcem Preporoda”, popiti kahvu, “a vi pričajte dok ja pročitam kako su nas vidjeli Vjesnikovci”.
Sjeli smo za veliki sto u prostranoj čitaonici, doduše još u radu i adaptaciji električnih vodova, zidova i mokrih čvorova.
Na vrhu, u praznoj margini, Ico mi je zapisao Vjesnik, utorak, 28. 7. 1992. godine. Očima prelazim na naslov i pažljivo čitam “gutajući” svaku riječ:
Novi “Behar”
Izišao prvi broj časopisa Kulturnog društva Muslimana Hrvatske
»Preporod«
ZAGREB – Postaje uočljivo pravilo da se muslimanski listovi javljaju uoči ili u tijeku zgusnutih vremena, kaže pjesnik Ibrahim Kajan. Potvrđuje to pokretanjem “Behara”, časopisa Kulturnog društva Muslimana Hrvatske “Preporod”, čiji je on glavni i odgovorni urednik. Prvi broj lista (dvomjesečnik) svečano je predstavljen ovih dana u Muzeju Mimara uz nazočnost velikog broja članova Muslimanske narodne zajednice i njihovih prijatelja.
Zašto baš ime “Behar” i što točno ono znači? Na to je pitanje odgovorio dr. Muhamed Ždralović: “Međunarodna riječ behar (javlja se u turskom, perzijskom i drugim jezicima) znači: cvijet, cvjetanje, ljepotan, ljepota, proljeće, mladost, proljetni cvijet… Behar je bio i prvi (i slavni) muslimanski polumjesečnik tiskan latinicom koji je izlazio u Sarajevu. Prvi mu je broj objavljen 1. svibnja 1900. (odnosno 1. muharema 1318). Taj časopis ‘za zabavu i pouku’ izlazio je do 1911. godine.”
Novi, zagrebački “Behar” (uređuju ga uz Kajana, Fadil Hadžić, dr. Nedžat Pašalić, Asim Crnalić, Fikret Cacan i Faris Nanić uz likovnu opremu Ismeta Ice Voljevice), “časopis je za kulturu i društvena pitanja”. U stogodišnjem življenju Muslimana u glavnom gradu Hrvatske prethodila su mu samo dva muslimanska lista: “Putokaz” Hasana Kikića i “Dogu ve Bati” (na turskom jeziku) Hivzije Bjelevca 1944. Još i, dodaje Ibrahim Kajan, “Ogledalo” koje se pojavilo 1990. da najavi promjene u Bosni, da promovira nova imena i zatvori svoju “bosansku redakciju”.
“Behar” će biti, kaže glavni i odgovorni urednik, susret koji obećava poznanstvo i prijateljstvo, a ne separatno muslimansko glasilo, samo za Muslimane.
Želimo biti, ističe Kajan, mjera demokratskog razumijevanja većine prema manjini i mjera brige matičnog naroda koji je u maćehinskim vremenima oholo odbacivao sinove ispunjene žudnjom za promjenama i srcem prkosnim od sna. “Da i jedna i druga strana”, kaže Kajan, „uzrastu do sebe. Jer, ako se išta voli, onda su to majka i dom, a ni jedno ni drugo ne mora biti na jednome mjestu.”
Prvi broj “Behara”, koji neće biti ni vjersko ni stranačko glasilo, uglavnom je posvećen ratu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Otvara ga (nedovršeni) popis palih vojnika Muslimana koji su posmrtno odlikovani “Ordenom Zrinskoga i Frankopana”. Uz nekoliko priloga prenesenih iz dnevnih listova tu je i, specijalno za “Behar”, tekst Jevrema Brkovića i njegova pjesma “Sarajevo gori”. U prvom “Beharu” nalaze se, uz ostalo, i prilozi Filipa Ćorlukića, mr. Naime Balić, dr. Ive Pranjkovića, dr. Muhameda Ždralovića, dr. Huseina Džanića, dr. Asima Kurjaka i Ediba Muftića te karikature Ice Voljevice.
SINEVA PASINI
Zahvalan sam novinarki koja je vrlo lijepo predstavila Vjesnikovim čitateljima naš Behar, obuhvaćajući gotovo cijeli sadržaj prvog broja, posvećen agresiji na Bosnu i Hercegovinu, uz dva-tri teksta iz drugih medija, primjerice esej Fadila Hadžića Muslimanski rubikon i članak.
Bilo je i tekstova specijalno pisanim baš za taj prvi broj, poput eseja Najužasnija varijansta užasa znamenitog pjesnika Jevrema Brkovića, Brković je, baš tada stigao u Zagreb i zatražio politički azil pred progonom crnogorskih vlasti, pa smo čak započeli i surađivati unutar Preporodovih planiranih programskih dionica. Za nas je specijalno napisao svoj članak i Filip Čorlukić, strojarski inženjer po struci, ali vrlo zanimljiv autor knjiga antropološke esejistike. Svoj je bestseller Kamo ideš čovjeke, predstavio i na tribini Islamske zajednice koju je modulirao dr. Sulejman Mašović. Kakav nam je tekst donio za prvi broj, dovoljno govori njegov naslov – Raspad Bosne i Hercegovine – nikad.
Bio je i moj Pro-glas – Ne bježimo od zla – zlu se suprotstavimo, koji sam prije blizu tri mjeseca pročitao u Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu, kao uvod u razgovor Hrvata i Muslimana porijeklom iz Bosne i Hercegovine, 6. svibnja 1992.
Putovanje u Libiju
Mirsada mi dolijeva kahvu u fildžan, a Ico veli kako je, kroz razgovor s Mirsadom saznao da sam bio u Libiji, da mu je to promaklo, šteta da im za onim ručkom nismo to ni spominjali. A koji je bio povod putovanje u Libiju? – upita me. Mislim da je povod – objavljivanje Zelene knjige Muamera el Gadafija, lidera Libijske Džamahirije. Od naših prijatelja putovali su, osim mene, dr. Osman Muftić, aktualni ministar znanosti, dr. Mato Crkvenac, zatim desetak studentica i studenata koje viđam u Džamiji, dvadeset ljudi iz izdavačke kuće Mladost (najbrojniji tim!). Iz Mladosti su nosili friško tiskanu Zelenu knjigu, el Gadafijevu… U svom sam dnevniku fragmentarno opisao ta dva-tri dana provedena u Tripoliju. Prepričavam Ici kratku verziju tih svojih zapisa.
U čekanju Gadafija, prvi dan
Tripoli, 24, I. 1992. – U vojarni smo u kojoj bi nas trebao primiti predsjednik Libijske džamahirije, pukovnik Gadafi. Ima nas oko tridesetak. Mnogo se puši, mnogo se priča. Dr. Muftić mi dotura jednu ceduljicu na kojoj piše: Sjećanje na jednu haiku sliku o sjednici Znanstvenog vijeća FSB-a od Vladimira Devidea:
Nakon mnoštva / cigareta i dima
ostade ništa! / Kakvo klanje vremena.
Predstavljen nam je jedan od visokih Gadafijevih funkcionera, mlad, koščat čovjek. lme mu je Ibrahim Salah. Kažu da je Gadafijev savjetnik za (bivšu) Jugoslaviju. Zabilježio sam prijevod njegova obraćanja:
“Dobro došli u Tripoli… Vjerujem da će uskoro biti uspostavljena izravna linija Zagreb-Tripoli, pa se ubuduće nećete umarati presjedajući iz aviona u avion. Znam da ste u teškoj situaciji obzirom na ratne događaje koji potresaju Hrvatsku. Ako Bog da, nakon teškoća kroz koje prolazite i žrtava nedužnih ljudi – rat će svakako morati i završiti. Mi također prolazimo kroz niz teškoća koje su posljedica američkog pritiska na Libiju. Vaš dolazak u Libiju izaziva posebnu pažnju i dobiva na osobitom značenju. To svjedoči o stavu hrvatskog naroda, to rječito govori da je na strani libijskog naroda. Možda obični ljudi u Hrvatskoj, pod utjecajem novina, imaju pogrešan stav o našoj zemlji. Važno je, međutim, da vi, intelektualci, znadete tačno što se dešava i da nas podržite. Mi vas podržavamo. Svaki narod ima pravo na samostalnost. Rušenjem Berlinskog zida, srušeni su mnogi pogrešni potezi ranijih političkih konstrukcija. Svaki narod ima pravo da živi u jednoj državi. Možda će se to uskoro desiti i u Čehoslovačkoj, da će se razdvojiti na dvije zasebne cjeline, kao što se već dešava u Sovjetskom Savezu… i sve je to predviđeno u Zelenoj knjizi.
Nama je osobita čast da je Zelena knjiga prvi put tiskana u Hrvatskoj. Nadam se da ćete uskoro o njoj raspravljati s vašim vođom. Ja nisam profesionalni glasnogovornik vlasti. Ja sam profesor na Ekonomskom fakultetu, pa moji stavovi nisu obavezno i službeni stavovi (ovo je ‘upozorenje’ za one koji snimaju! – domeće I. S. – što izaziva smijeh u dvorani). Mi smo iz dana u dan vrlo pažljivo pratili sve događaje u Hrvatskoj. Sve od izbijanja rata, od Osijeka i Vukovara, Dubrovnika… Sada su se oni počeli povlačiti i mi smo radosni zbog toga. Mi ćemo tražiti uspostavljanje svih tehničkih, kulturnih i političkih veza s Hrvatskom.
Vi ste sada u Libiji i možete ovu zemlju slobodno osjećati kao Hrvatsku. Imate na to puno pravo…”
Dr. Osman Muftić zahvaljuje “bratu na toplim riječima”, napominjući da je “vrlo teško sažetim riječima opisati kakvo je sada stanje u nas… Osobito je bilo lijepo čuti da sada Libiju možemo osjećati kao Hrvatsku, a Tripoli kao Zagreb…”
Potom je govorio g. Mato Crkvenac, koji je zapravo održao cijeli mali govor iz pozicije svoje stranke, a ona, rekao je, “ima odgovor na sve”.
Gospodin Ibrahim Salah ga je upitao: “A kako je gospodin Račan?” Gospođa Ercegović spominje da je bila u Tripoliju prije dva mjeseca, “pa se ne bi posebno predstavljala”. – “Vas, g. Ibrahime, g. Račan srdačno pozdravlja. Zanima nas vaš stav o Hrvatskoj, jer nas očekuje dug i mučan put… To svakako podrazumijeva priznanje. Važna je suradnja naroda, a nije bitno tko je, koja je politička stranka na vlasti. Najposlije, i ja pripadam politici. U tom ću smislu pridodati i svoje osobne snage…” G. Ibrahim kaže: “Zanima me da li oni koji se bore za slobodnu Hrvatsku, razmišljaju o uređenju buduće Hrvatske? Ili će, kad se zemlja oslobodi, doći Hrvati iz Amerike i preuzeti vlast? Mene bi zanimalo kako će se organizirati država… Jeste li počeli prodavati državnu svojinu?”
Potom je nastavio i o Bosni i Hercegovini: “Bosna ima pravo na samostalnost u istoj mjeri koju podrazumijevamo za Hrvatsku i Sloveniju. O Bosni i njezinoj samostalnosti svakako će znati riješiti sami Bosanci. Sada, znademo, odlučuju oni koji imaju oružje. Bez obzira što pišu novine (da Hrvatska i Srbije žele Bosnu, da će je podijeliti), mislim da to nije istina.
Osobno sam razgovarao i sa dr. Tuđmanom i sa Slobodanom Miloševićem. Milošević, doduše, priznaje da nije za samostalnu Bosnu… Ali, u slučaju da se bilo što učini nepravedno prema Bosanskim Muslimanima, znajte da muslimanski svijet neće zatvarati oči pred tim. Vrlo je važno sačuvati Bosnu u njezinim granicama, u potpunosti, u cjelini.”
Govorilo je još nekoliko ljudi, pa sam se čak i ja uključio. “Za suvremenu i neovisnu i slobodnu i samostalnu Hrvatsku nisu glasovali samo Hrvati, nego i ogroman broj hrvatskog stanovništva koji pripadaju nacionalnim manjinama. Tako su se za nju opredijelili i Bosanski Muslimani koji žive u Hrvatskoj. I ne samo to. Na hrvatskim bojištima, veliki je broj boraca, veliki je broj već poginuo za Hrvatsku kao domovinu i od Mađara i od Albanaca i posebno mnogo – iz naše nacionalne manjine – Bosanskih Muslimana. Već sad se može reći da je riječ o nekih 5.000 boraca-Muslimana. To je, ako se zna da ih je po popisu oko 50.000 – deset posto od ukupnog broja! Međutim, mi sada imamo problema u Hrvatskoj. Mada smo živjeli dugo u Zagrebu, neki su potomci i pete generacije, sada smo proglašeni stranim državljanima, sve dok ne ostvarimo pravo na domovnicu. Mada imamo to pravo po svim zakonima, svejedno ga Muslimani izuzetno teško dobivaju. Nerijetko osjećaju pritisak da se opredijele i da kažu da su Hrvati… Dakako da vjerujem da su sve ova prolazni problemi čije brzo rješenje otežava rat i srbočetnička agresija na Hrvatsku, a sada, vidimo, gomilaju se problemi i u našoj izvornoj domovini, Bosni i Hercegovini…”
U čekanju pukovnika Muamera Gadafija, večer je prošla u ćakulanju s njegovim razbarušenim savjetnikom… Insallah, najposlije rekoše domaćini, vidjet ćemo se sutradan!
A onda je došao pukovnik Gadafi
25, I. 1992. – Gadafi je došao u raskošnoj galabeji. Prolazeći pored dr. Muftića, pružio mu je ruku i zagrlio ga. Potom je produžio do mikrofona i obratio nam se. Govor je bez žurbe prevođen, pa sam pribilježio gotovo svaku riječ:
“Vrlo smo sretni što ste došli ovamo. Mi se svi borimo za slobodu. Sada se bitke vode u Hrvatskoj, ali bi iste takve vrlo lahko mogle biti i u Libiji. Svi su narodi suvereni i svaki od njih treba sam odlučiti o svojoj sudbini.
Jest, moja je želja bila da Jugoslavija ostane jedinstvena, kakva je bila u vrijeme predsjednika Tita, ali je nažalost ta stvar propala. Pošto je to tako, a očito je da drukčije nije ni moglo biti, ponovno podvlačim da svaki narod ima potpuno pravo u odlučivanju o vlastitoj budućnosti.
Vrlo sam pogođen onim što se dešava u Hrvatskoj. Pratim i oštro osuđujem.
Susreo sam se s jugoslavenskim ministrom rata koji je dao ostavku. To sam mu i savjetovao, da da ostavku, jer je to bolje nego da nastavlja rat.
Narodnoj se želji i volji ne može suprotstavljati avionima i topovima. Ako narodi žele živjeti zajedno, to je njihova stvar, ali to ne mogu ostvariti ničijom silom izvana.
Pozdravljam trud koji ste uložili oko objavljivanja moje knjige, to je vaša pomoć nama, jer objavljuje se nova misao, zelena misao… Neko voli crvenu, a neko zelenu boju. Jedna je u značenju krvi, ili dima, a zelena – napretka, proljeća, bujanja zemlje. Svi se ljudi ipak slažu da više od svih boja vole zelenu boju! Čak i liječnici preporučuju bolesnicima zelenu boju.
Kad bi se provodila u praksi teorija Zelene knjige, u Jugoslaviji se ne bi postavljao problem porobljavanja drugih, tj. ‘narodne vlasti’ kako su je shvaćali… Ljudi trebaju vladati sami sobom, društvo kontrolira samo sebe. Svako selo, svaki grad treba upravljati samo sobom (kroz odbore, komitete), a svaki je građanin član odbora (komiteta). U tom slučaju nema borbe za vlast, jer svi sudjeluju u vlasti. Narodni kongres pomaže narodnim komitetima – oni, tj. komiteti, rade na tome da izvrše ono što kongres donese kao odluku. Kongres može odmah otkloniti ono što se kritizira kroz komitete, a da ljudi ne idu na demonstracije. Ako postoji narod u upravi, što će mu onda delegati koji će ga predstavljati?!
Nadam se da je izdavačka kuća koja je objavila moju knjigu uradila značajan posao, jer to naliči donošenju Objave.
Vaše prisustvo u ovom trenutku i u ovim okolnostima znači podršku Džamahiriji. Mi smo s vama! (…)”
U Tripoliju shvatih: Gadafi svim silama podržava Srbiju
Hotel za strane delegacije u kojem smo bili smješteni, bio je krcat srpskih deputacija raznih zadataka i pregovaračkih razina. Počeo sam se raspitivati: ima li ovdje uopće ikakva glasa o Bosni i Hercegovini. Otkrio sam nesigurnim podacima prijatelja da Gadafi nije imao nikakvog službenog kontakta sa Vladom Bosne i Hercegoveine i predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem. Bio sam zgranut! Da je Muamer el Gadafi svim silama podržavao Srbiju, otkrilo mi se u sljedećoj posjeti Libiji.
NAPOMENA: Tekst je izvorno objavljen na Novom Glasu – Središnjem informativnom portalu Bošnjaka u Hrvatskoj
