Bosanski štap s posljednjeg dida na prvog mevlevijskog šejha
Društvo Istaknuto

Bosanski štap s posljednjeg dida na prvog mevlevijskog šejha

Srednjovjekovna varoš, koja je prema pouzdanim historijskim izvorima postojala na širem prostoru današnje Bendbaše, po mišljenju Vesne Mušeta-Aščerić, ubicirana je na prostor današnje Baščaršije, na čijem rubu (prostor Bendbaše) je bilo selo Brodac. Tu je, upravo na mjestu gdje je danas brana vještačkog jezera, Isa-beg Ishaković, vojvoda Zapadnih strana (1440-1446.) i drugi sandžak-beg bosanski (1464-1469.), prije februara 1462. godine podigao svoju zaviju, oko koje se formirala mahala Isa-begove zavije.

Zavija se sastojala od musafirhane, imareta, štale i dvorišta. Imala je tri zgrade. Tu su putnici mogli besplatno dobiti konačište i hranu za tri dana. Godine 1569. Evlija Čelebija ovdje zatiče mevlevijsku tekiju.

Mevlevijska tekija na Bendbaši više puta je obnavljana, a o njenoj obnovi iz 1781-82. sačuvan je i kronogram koji glasi:

“Ova građevina sagrađena je za derviše, kao mjesto za molitvu Stvoritelju svjetova. Mevlevijska bogomolja postala je vakuf, neka je trajno posjećena mnoštvom molitelja. Razi je spjevao kronogram njezine gradnje. (Ovo je) mjesto za derviše, dom onih koji su na Božijem putu. Godina 1196/1781-82.”

Mevlevijska tekija na Bendbaši i zavija Isa-bega Ishakovića srušene su 1957. godine. Behija Zlatar navodi da je Isa-beg Ishaković zemljište stanovnika sela Brodac “oduzeo a u zamjenu im je dao zemljište u selu Vrančić (u bli[1]zini današnje Hrasnice)”.

Najstarije pisane podatke o Isa-begovoj zaviji nalazimo u vakufnami Isa-bega Ishakovića koja je datirana između 1. februara – 3. marta 1462. godine, a ona je jedan od najstrijih izvora koji se odnosi na Sarajevo. Iz vakufname Isa-bega Ishakovića saznajemo da se tekija sastojala od tri kuće, jedne staje i jednog ograđenog dvorišta (harema), i ostalog što joj pripada. Također se ističe da tekija služi i kao konačište (siromašnim, učenicima, sejjidima, ratnicima i putnicima namjernicima) i da gosti u njoj imaju pravo na jelo, sve u trajanju tri dana. Brojni autori koji su pisali radove na temu Isa-begove zavije ističu da je Isa-begova zavija bila i musafirhana.

U radu naslovljenom ‘Musafirhana i tekija Isa-bega Ishakovića u Sarajevu’. Mehmed Mujezinović ističe brojne funkcije Isa-begove zavije, ne samo one striktno vezane za tarikat nego i one koje se odnose na šire kulturno socijalno djelovanje ove zavije. On, naime, prije svega ističe prvobitnu ulogu Isa-begove zavije, na osnovu Isa-begove vakufname, pa kaže da je njen značaj “u prvom redu humanitarni, a tek onda vjerski”. U vakufnami Isa-bega Ishakovića ne kaže se precizno kojem tarikatu zavija sa musafirhanom pripada, što je za Mujezinovića “dokaz, da ova zadužbina prvobitno nije osnovana kao tekija nego kao musafirhana”.

Uprkos tome brojni su pokazatelji koji upućuju na to da je tekija uz ovu zaviju pripadala mevlevijskom tarikatu. U haremu tekije nalazilo se mezarje, u kojem su bašluci, imali su kauke derviša mevlevijskog tarikata. Isto tako nedaleko od tekije, prema istoku, nalazilo se mezarje zvano “mevlevijsko greblje”.

Dva mezara, koja se i danas nalaze iznad Šehove Korije na lijevoj obali Miljacke, prema riječima Džemala Ćehajića “po legendi” mezari su prvih šejhova Isa-begove zavije; ova dva mezara imaju bašluke koji svojom formom pripadaju dervišima mevlevijskog tarikata, kvadratne su osnove sa lijepo izvedenim sarukom u četiri gužve koji su pri dnu omotani na visoke derviške kauke. Na ovim bašlucima nema epitafa. Sarajevski pjesnik Sabletija (sedamnaesto stoljeće) spjevao je pjesmu o dvojici “dobrih ljudi”, derviša, sultan šejh Ahmedu i Abdal Mahmudu, spominjući njihove mezare iznad Šehove Korije. Može se pretpostaviti da je riječ o istim mezarima o kojima govori i Džemal Ćehajić. I Ćelebi će, opisujući zaviju Isa-bega Ishakovića u svom ‘Putopisu’ reći će da je ona mevlevijska:

„Mevlevijska tekija nalazi se na obali rijeke Miljacke, na mjestu divnom kao rajska bašča. To je vakuf-tekija (tarika) Dželaluddina Rumija. Ima dvoranu za obrede derviša (semahanu), sobu za razgovor (mejdan) i sedamdeset-osamdeset prostranih derviških ćelija s galerijom, gdje derviši sviraju (mutriban), s kuhinjom (imaret) i trpezarijom. Njen je starješina (šejh) obrazovan derviš čijim molbama Bog udovoljava. Starješina njenih svirača (nayzenbaş) i kaligraf derviš Mustafa ima prekrasan. rukopis.

U sarajevskim se tekijama i danas pripovijeda kako je posljednji bosanski did predao svoj štap, koji se prenosio s jednog dida na drugog, prvom mevlevijskom šejhu – šejhu tekije na Bendbaši. Taj se štap čuvao u tekiji sve do njezinog rušenja polovinom 20. vijeka, kada mu se gubi svaki trag.

O toj temi fikcionalni roman je napisao bošnjački književnik Enes Ratkušić. Njegova Tajna bosanskog štapa izašla je 2014. godine.

Isa-begova zavija bila je sagrađena od trošnog materijala te je stoga bila lak plijen požaru, nabujaloj vodi i općenito svakom drugom vidu destrukcije. Alija Bejtić smatra da je (prvobitna) tekija bila od ćerpića i od drvenog materijala (gornja etaža). Uz samu zgradu tekije u dvorištu postojao je šadrvan i do njega jedan ljetnikovac. Vrlo važan dio kompleksa Isa-begove tekije bio je i čardak na mjestu Šehova Korija, oko kilometar istočno od zavije. Na tom mjestu je bila ljetna zavija koja je služila i kao izletište dervišima, a gdje su održavani i esnafski teferiči – kušname (tur., svečanost koja se priređuje prilikom dodjeljivanja svjedodžbi šegrtima za kalfe i kalfama za majstore u raznim esnafima). Prvo veće stradanje tekije je bilo 1697. godine u požaru izazvanog princom Eugenom Savojskim, kojom prilikom su stradale zgrade musafirhane i tekije. I poslije ovog požara tekija je obnovljena, ali ona će i dalje trpjeti brojna stradanja.

Konačan udarac tekija je pretrpjela u avgustu 1958. godine, kada je srušena od komunističkih vlasti.