Ismet Kurtović: Bošnjaci su mnogo sebe dali u ime BiH i u ime Hrvatske na najdostojanstveniji i najljudskiji način
Istaknuto Kultura Nekategorisano

Ismet Kurtović: Bošnjaci su mnogo sebe dali u ime BiH i u ime Hrvatske na najdostojanstveniji i najljudskiji način

Davno su muzički kritičari pojavu grupe „Drugi način“ ocijenili jednim od najljepših trenutaka na jugoslavenskoj rok-pozornici. Čovjek koji je „zakotrljao“ cijelu priču s „Drugim načinom“ bio je Ismet Kurtović, vokal, gitarista i flautista te glavni kompozitor u ovom sastavu, Krajišnik kojeg su ljubav prema muzici i mladalački bunt još kao tinejdžera odveli u Zagreb, u kojem živi i radi sve do danas. Osim po vanvremenskim hitovima „Drugog načina“, koji se i sada mogu čuti na radijskim i televizijskim stanicama širom regije, Ismet Kurtović bio je osnivač i voditelj hora „Arabeske“, a sutra će velikim koncertom u Koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ u Zagrebu proslaviti i 28. rođendan „Bulbula“, zagrebačkih čuvarica tradicionalnih bošnjačkih pjesama i bošnjačke kulture. Nikako se ne smije izostaviti ni njegov angažman u grupi „Zefir“, u kojoj djeluje zajedno s prijateljima Enesom Kiševićem i Seadom Alićem. 

Osim kao muzičara, Ismeta Kurtovića šira javnost zna i kao aktivistu. Još početkom turbulentnih 1990-ih godina pjesmom je pozivao na mir. U tom vremenskom okviru nastala je i nezvanična himna Bosne i Hercegovine – „Mojoj dragoj BiH“ – čiji su idejni tvorci upravo Ismet Kurtović i njegov brat Fikret. Od te 1992. godine, dana nastanka ove himne, sebe smatra i aktivistom za prava Bošnjaka, manjinske nacionalne zajednice u Republici Hrvatskoj, a taj status aktiviste veli da s ponosom nosi i sada. Na izborima za Vijeće bošnjačke nacionalne manjine za Grad Zagreb naći će se, između ostalih, i Ismet Kurtović, i to na listi Bošnjačkog nacionalnog vijeća i Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, koji u novom broju bh. sedmičnika Stav govori o njegovom životu u Krajini i u Zagrebu, o muzici, ali i o aktivizmu.

Rođeni ste u Srnetici, malom mjestu u Bosanskoj krajini, ali vrlo brzo, kao tinejdžer, odlazite u Hrvatsku, gdje i ostajete do dana današnjeg. Kakva Vas sjećanja vežu za rodni kraj, kako je bilo djetinjstvo i odrastanje na Sani? 

U Srnetici sam rođen i tu živim svojih pet godina života, ali se tog ranog djetinjstva još uvijek sjećam. Srnetica je nevjerovatno mjesto, oaza zdravog života, samo tada to nismo znali. Još kao dijete selimo u Sanski Most, iz kojeg kao pubertetlija bježim kako bih u Zagrebu upisao Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog. Znate, ja sam završio osnovnu školu i započeo s gimnazijskim školovanjem. Međutim, tada kreću problemi… Slijedi puštanje kose, karakteristično odijevanje i ponašanje. Stigao sam bio do drugog razreda, nisam prije toga uopće bio loš đak, ali onda počinjem samo obilaziti oko škole umjesto da idem u školu. Sve vrijeme tražio sam model kako se odmaknuti iz Bosanske krajine i početi se ozbiljno baviti muzikom. 

Oduvijek ste znali da je muzika Vaš životni poziv? 

Nikada se nisam dvoumio oko toga šta ću biti u životu. Čak se ne sjećam da sam kao dječak maštao da budem pilot, nogometaš ili šta već. Samo muzika. 

Ako se ne varam, u Zagrebu uspijevate i upisati željenu školu? 

Tako je. Nikome nisam ni govorio gdje idem. Rijetki koji su i znali na samom početku su lagali o tome gdje sam i šta sam. Ja sam otišao sa sada već pokojnim Ivanom Čavlovićem, nekada i dekanom Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu, s kojim sam odrastao zajedno i s kojim sam odsvirao svoje prve svirke. Ja i dan-danas ne znam kako bih opisao taj moj eksperiment odlaska iz jednog malog mjesta da živim u veliki grad kao što je Zagreb. To je bilo čisto srljanje. Mogu reći da sam neko ko je obišao Zagreb uzduž i poprijeko, poznajem ga sigurno bolje od nekih rođenih Zagrepčana. Od trenutka doseljenja do sadašnjeg trenutka promijenio sam u ovom gradu 43 adrese stanovanja. Stigao sam tu 1968. godine, baš turbulentne godine, i sve do 1980. godine, do godine ženidbe, bio sam podstanar. 

Nekako su oduvijek uz pjevače išle gitare. Ili, ako okrenemo, uz gitariste vokal. Međutim, neobično je vidjeti muzičare u pop i rok-svijetu da su zainteresirani za flautu, generalno za puhačke instrumente. Od svih mogućih izvođača, naprvu bismo se sjetili samo Iana Andersona iz „Jethro Tulla“, koji je pjevao i svirao flautu, rijetko koga drugoga. Odakle interesovanje za flautu? 

Kada sam položio prijemni ispit za upis u Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, jer se tada polagao prijemni ispit, nudili su mi da sviram violončelo. Ipak, volio sam flautu, želio sam je svirati. Zavolio sam je kroz muziku koju sam do tada slušao. „Jethro Tull“ je stariji bend od mene, otkrio sam ga još u vrijeme dok nisu pravili hit pjesme i albume. Baš sam se neki dan čuo s jednom ženom iz Zadra koja mi je još 1965. ili 1966. godine, kada još nisam mislio ići u bijeli svijet, donijela singl „Inside“ od „Jethro Tulla“, tako da sam još u to doba sakupljao ploče ove vrstu muzike. Ipak, moram reći da oni meni nisu bili neka muzička vodilja iako sam ih jako volio. 

Kada govorimo o jednom uspješnom muzičkom životu, koji traje više od pola stoljeća, da li postoji neki recept, neka tajna te umjetničke dugovječnosti? 

Pogotovo danas se to ne dešava samo od sebe. Ja mislim da je najvažniji dar, talent, tek onda slijedi mukotrpan rad i trud te disciplina da se ustraje u svemu tome. Ako imate to nešto u sebi, ako pogodite pjesmu i interpretaciju, to mora biti prava stvar. Moje pjesme, manje-više, žive više od tih pedeset godina. Uzmete gitaru u ruke, svirate ih i to je to. 

Primjetno je da volite govoriti o muzičkom sastavu „Zefir“, čiju okosnicu čine književnik Enes Kišević, univerzitetski predavač, vrsni filozof i teoretičar medija Sead Alić, i Vi. 

Enes Kišević je tu u Zagreb došao nešto malo prije mene. Mi se znamo još iz najranijeg djetinjstva jer on je s roditeljima stanovao dvije kuće udaljen od kuće moje majke u Ključu. Tako da nas veže i djetinjstvo, i mladost, a sada i ova „odraslost“. „Zefir“ je nešto što smo napravili za svoju dušu. Sead Alić uglavnom je pisao tekstove, a zajedničkim snagama smo pisali muziku. Enes Kišević je bio zadužen da uvijek govori lirski tekst na određenu temu, bez obzira je li njegov ili nije, prije songa koji izvodimo. Recimo, kada pjevamo „Posljednje pismo iz Bišćana“, što je priča o Prijedoru i bijelim trakama, za koju je upravo Sead Alić napisao tekst, Enes Kišević najprije izrecitira jednu svoju pjesmu. Dakle, „Zefir“ je nešto za naš ćejf. Ljudi kojima se sviđa mogu na internetu poslušati dosta muzike koju smo napravili u okviru tog projekta. Kroz „Zefir“ također ljudi znaju da sam ja živ, da su oni živi, te da se borimo za neke stvari o kojima mnogi ne vole pričati. Prvenstveno je „Zefir“ priča dobrih starih prijatelja. 

Kada i kako „Novi akordi“ postaju „Drugi način“? I šta je tajna uspjeha „Drugog načina“?  

To je zapravo isti bend. „Novi akordi“ su svirali do neke 1974. godine u jednoj posve drugoj postavi, ali dobar dio te posljednje postave, o kojoj pričamo, u koju ubrajam Borisa Turinu, Željka Mikulića, Halila Mekića Sosa, odlučuje zajedno sa mnom ostaviti tu ekipu s kojom smo imali posla, jer smo imali nakaradnog „šefa“ s kojim se uopće nije moglo razgovarati i počeli smo sami dalje da sviramo. Nakon ljetne gaže u Slanom 1973. godine odlučili smo dovesti novu ritam sekciju, što je svojevrsni nagovještaj da bismo mogli biti kreativan, a ne samo reproduktivan bend. Ja sam tada već imao neke pjesme, ali nisam govorio o njima niti sam ih nudio. Nekada u tom periodu nastaju i dvije najveće pjesme „Drugog načina“: „Stari grad“ i „Lile su kiše“.  

Mnogi će reći da je iznimno važno što je „Drugi način“ ostao i opstao za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, u kojoj je, barem je to uvriježeno mišljenje, bilo vrlo teško isplivati na površinu, imati neke ozbiljne nastupe, pojaviti se na radiju ili televiziji. 

Vidite, ja mislim da je malo drugačije bilo. Mi nismo spremni objektivno sagledati situaciju jer to je bio period kada je rok u socijalističkoj Jugoslaviji mogao parirati onom britanskom roku u kreativnom smislu. Jedan kuriozitet jeste da su za vrijeme rada „Drugog načina“ u svim republikama bivše države svi nešto svirali, kreativno radili i spremali singlice, ali mi smo bili jedini bend koji je nakon Drage Mlinareca i „Indeksa“ izdao album. Mi smo izdali album čak i prije „Bijelog dugmeta“. Ono što je nama falilo u tom periodu bila je samo promišljenost i čovjek s vizijom kojeg danas zovu menadžerom ili izvršnim producentom, koji bi nam rekao da spustimo loptu na zemlju kada bismo pravili frku. Postoji anegdota, koju mi je prenio Sos, a ona kaže da mu je poznati menadžer Vladimir Mihaljek rekao kada smo se pripremali za ulazak u studio: „Hajde, dečki, donesite odluku – ili ćete vi ići u svijet ili Bijelo dugme.“ To je vjerovatno bila jedna stara škola pravljenja zvijezda preko političkih komesara koju su svi prošli od onih koji se smatraju najvećim muzičkim zvijezdama nekada zajedničke države, o čemu danas nerado govore jer im zvuči kao minus. Mi smo tada, mladi i ludi, otkantali čovjeka kao s poslom, kao da nam ništa i ne nudi. Imali smo taj neki ponos, a iz današnje perspektive sigurni smo da je bila greška da s njim ne uđemo u ozbiljniji posao. 

Možda je ovo pojednostavljenje cjelokupne situacije i tog vremenskog okvira, ali može li se reći da bi „Drugi način“ bio daleko poznatiji i izvan okvira bivše države da je bilo više razmišljanja i taktičnosti umjesto mladalačkog naboja i testosterona? 

Mi smo u to vrijeme i dobacili izvan državnih okvira. Naprimjer, iz Rusije smo dobijali strašno puno pisama, ljudi su se nekako dokopali naše ploče. 

Kako je danas živjeti u Zagrebu, kao neko ko je ipak manjina iako je iz Bosanske krajine davno došao tu gdje je sada? 

Ja, recimo, nemam nikakvih problema jer me ljudi znaju. Primjera radi, čim objavim fotografiju na društvenim mrežama, javi mi se ogroman broj ljudi. Već dosta dugo sam tu, gledaju me kao domaćeg i ja se tako i osjećam. Međutim, problemi sigurno postoje. Ja sam aktivista od 1992. godine u smislu da sam bio jedan od Bošnjaka u Republici Hrvatskoj koji je tih godina nešto radio za BiH. Većinu onoga što je bilo vezano za BiH na ovaj ili onaj način ja sam radio, pogotovo na kulturnom planu. Tu uključujem i „Mojoj dragoj BiH“, što je proizvod mene i mojih prijatelja. 

Hvala Vam što ste počeli govoriti o tome. Nemoguće je ne spomenuti Vaš antiratni aktivizam tokom 1990-ih godina, koji je kao svoj izraz imao ono u čemu ste najbolji – muziku. Te 1992. godine prvi put biva emitirana „Mojoj dragoj BiH“, svojevrsni poziv na mir i kroz audio i kroz video te pjesme koja se i danas može čuti u medijima za sve državne praznike.  

„Mojoj dragoj BiH“ izlazi u aprilu 1992. godine, kada se pravi haos tek zahuktava. To je, kako ste i rekli, bio jedan poziv na mir kroz umjetnost. Ono o čemu se malo manje priča jeste to da sam napravio i bezbroj koncerata podrške BiH. Baš sada tjeram jednog svog prijatelja iz Tuzle da proba pronaći fotografije i videomaterijal antiratnog koncerta održanog u Zagrebu na kojem su bili Arsen Dedić, Gabi Novak, Zlatan Stipišić Gibonni, Plava trava zaborava i mnogi drugi. Koncert je trajao više od pet sati u komadu u Lisinskom. Okupili su se sjajni izvođači, fantastično je bilo. Da ne govorim o tome da sam s Akijem Rahimovskim i Huseinom Hasanefendićem te plejadom drugih muzičara sjeo u autobus i krenuo obilaziti hrvatske gradove pozivajući na mir. Te godine ste u Hrvatskoj, u najpozitivnijem smislu, za BiH mogli napraviti šta ste god željeli. Pomagali su ljudi iz sveg srca. Ipak, dogodio se „kratki spoj“, a da je došlo do „kratkog spoja“, uvjerio sam se upravo na primjeru „Mojoj dragoj BiH“. Tek što sam je snimio, našla se u kultnoj emisiji „Hit depo“ na Hrvatskoj radioteleviziji, otišla je izuzetno visoko na njenoj top listi, ali za samo uvrh glave dvije sedmice pjesma je skinuta s top liste i više nikada nije zavrćena u hrvatskim medijima. Jedino nas je u tom vremenskom periodu maksimalno ispoštovao novinar Dubravko Merlić, koji nas je dočekao u studiju, dao nam neko televizijsko vrijeme i pustio ovu pjesmu u programu. Interesantno je i to da „Mojoj dragoj BiH“ nikada zvanično nisam izdao na nekom nosaču zvuka osim što sam rahmetli Aliji Izetbegoviću kada je boravio u Zagrebu preko prijatelja poslao master snimak kako bi ga ponio u Sarajevo. Tu pjesmu nisam nikada ni krčmio niti radio bilo kakav posao u vezi s njom sve dok 1997. godine nisam objavio album „Moje najljepše pjesme“, na kojem se našla i „Mojoj dragoj BiH“. Još je zanimljivije što me ljudi iz BiH ne uobičavaju pitati da li trebam možda ponovno snimiti ovu pjesmu. Od mene je posljednji put još u ratnom periodu to tražio Bakir Izetbegović. Svi znaju i za inicijativu da „Mojoj dragoj BiH“ bude i himna, ali, kao i uvijek, nije bilo dogovora svih strana. Da se razumijemo, trenutna himna BiH nije uopće njena himna. Najprije, nije dobro imati himnu bez teksta, a ako se već tekst morao izbjeći, sigurno se moglo raditi na „Mojoj dragoj BiH“ u instrumentalnoj formi. Čak i kada bih se opet pojavila slična inicijativa, tj. da se „Mojoj dragoj BiH“ ponovno snimi ili da bude državna himna, ja bih na to rado pristao. Čak ne moram direktno ni učestvovati u tom projektu, bitno mi je samo da budem supervizor, da nadgledam proces. 

Odakle uopće želja za aktivizmom unutar svoje nacionalne zajednice? 

Kako rekoh, taj moj aktivizam počeo je samim početkom ratnih sukoba na ovim prostorima. Od tada moj aktivizam ne prestaje, stalno sam prisutan. Mislim da je moj prvi aktivistički potez bio kada sam bratu Fikretu Fifiju Kurtoviću, koji je ujedno i autor teksta „Mojoj dragoj BiH“, rekao da moramo nešto učiniti za BiH.  

Šta je ono što su Bošnjaci dali Hrvatskoj, a šta je Hrvatska dala Bošnjacima? I šta je ono što Bošnjaci još mogu dati Hrvatskoj, a šta Hrvatska još može dati Bošnjacima? 

Ja mislim da niko ne zna tačno odgovoriti na to pitanje. Mogu reći iz svog ugla da su Bošnjaci, duhovno i kreativno, mnogo sebe dali u ime BiH i u ime Hrvatske na najdostojanstveniji i najljudskiji način. Bili su uvijek dio zajednice i željeli su dati zajednici. Ja volim reći da nisam nikakva suštinska manjina, manjina jesam za velike stvari. Ono što mene istinski muči jeste to što više ima Muslimana nego Bošnjaka u Zagrebu. Kada je Hrvatska već takav prijatelj kakvim se deklarira prema BiH, zašto je pristala na to da se jedan nacionalni korpus izjašnjava vjerskom odrednicom. To je ponavljanje priče iz 1975. godine, kada nam je, da ne bismo bili Hrvati ili Srbi, „uvaljeno“ da se nacionalno izjašnjavamo kao Muslimani. To nema nikakvog smisla, a čini se da se stvari barem ovdje nisu puno odmakle od te 1975. godine. Ja ne znam može li se u bilo kojoj drugoj državi svijeta pronaći da se neka nacionalna grupa izjašnjava vjerskim nazivljem. Bošnjačka zajednica u Republici Hrvatskoj je zaista velika i bila bi još veća da nije ovakvih praksi. Znate, neko je odlučio baciti među Bošnjake kost kako bismo se međusobno glodali. Jedan kaže da je cijeli život Musliman i da će takav i umrijeti, drugi dođe i objasni mu historijsko utemeljenje termina Bošnjak, treći dođe s nekim sasvim desetim argumentom… To su problemi koje mi živimo. Međutim, u posljednje vrijeme ta identitarna samosvijest na dosta je većem nivou zahvaljujući u prvom redu predsjedniku Bošnjačkog nacionalnog vijeća Republike Hrvatske Arminu Hodžiću, koji je zaista neumoran u tom svom prosvjetiteljstvu. 

U ovom trenutku svi smo učesnici jednog globalnog sijela, trenutka u historiji u kojem se, tako se čini, smatra postignućem odbacivanje pojedinih identitarnih posebnosti, posebno nacionalnih, zarad „pripadanja svijetu“. Neki od glavnih zagovornika ove globalističke ideje jesu upravo umjetnici. S druge strane, Vi ste jednom prilikom kazali da ste uvijek bili svjesni toga da ste, Vašim rječnikom kazano, Bošnjo. Kolika je važnost te identitarne samosvijesti? 

To je za manjinske zajednice jedna od najbitnijih, ako ne i najbitnija stvar. To je, uostalom, stvar obraza. Ja obraz ne bih prodao ni za šta na svijetu. Htjeli mi o tome govoriti ili ne, muslimani su kroz historiju često mijenjali imena jer se skrivaju. Iako ja nemam ništa ni protiv toga, evidentna je asimilacija. Posebno je evidentna ta asimilacija kada odveć dugo živite u Hrvatskoj poput mene. Ja o tome dovoljno znam po svojoj djeci. Oni znaju sve živo o BiH, ali vidim da su oni, uvjetno rečeno, kupljeni. Kada dijete veći dio života provede u hrvatskom vrtiću, u hrvatskoj školi, kada te „masiraju“ ovim ili onim, njemu priča o BiH u nekom momentu počne visiti kao neki balast na leđima. U svakom slučaju, puno više treba raditi i puno više se može napraviti. 

Kako gledate na trenutnu društveno-političku situaciju u BiH? Odnosi između Bošnjaka i Hrvata, barem na političkoj sceni, poprilično su složeni, možda i nikada složeniji. Osjeti li se to na bilo koji način u Republici Hrvatskoj? 

Kako da ne! Samo što još uvijek, kako iz mene progovara neka „ulična inteligencija“, niko ništa nije naučio iz ratova 1990-ih. Hrvati na dešavanja u BiH gledaju iz jedne perspektive, a Bošnjaci iz neke druge. Ja ovo sve čak ne bih ni nazvao složenom situacijom, tu ima puno neinteligencije koja se očuvala svih ovih godina i nedostatka vizije kod Bošnjaka općenito. Bošnjaci se vole busati u prsa bez ikakve konkretne vizije u tom nacionalnom smislu. Taj vjerski identitet Bošnjaka nije uopće ugrožen, on je gurnut u prvi plan, ali nacionalni segment još je uvijek tanak. Meni bude strašno drago kada sretnem osobu za koju biste, sudeći po njegovom imenu i prezimenu i porodičnom backgroundu, rekli da je Srbin, koja kaže da se nacionalno izjašnjava kao Bošnjak. Ja, naprimjer, znam i neke Hrvate koji se nacionalno izjašnjavaju kao Bošnjaci. Toga je, nažalost, sve manje. Ne tako davno boravio sam u Mostaru, gdje imam i dosta rodbine. Inače, porijeklo mog rahmetli oca vodi iz Drežnice kod Mostara. Pošto sam bio zaražen virusom korona, bio sam primoran ostati u Mostaru nekoliko dana. Stanje kakvo je tamo jako me razočaralo. Poražavajuće je kako se ne može pronaći zajednički jezik. Probleme pravi, što sam uvijek govorio i što i dan-danas govorim, to što je projekt Herceg-Bosne još uvijek živ. Tu ne vidim ništa dobro. Ideja Herceg-Bosne pravi prave političke probleme i ona automatski za sobom povlači i pitanje vlasništva nad zemljištem, pitanje granica, ali i sve drugo što može biti tempirana bomba. Uprkos svim tim negativnostima, Mostar, pa i cijela BiH, ima jako lijepu stranu. Nigdje se ne može čovjek tako lijepo opustiti i nasmijati kao tamo. Tu se živi jedan zdrav, obični život. 

Čuje li se bošnjački glas u Republici Hrvatskoj, posebno kao glas manjinske zajednice koja je druga po brojnosti u toj državi? 

Ja sam ubijeđen da sve političke zavrzlame između Bošnjaka i Hrvata potječu upravo iz Republike Hrvatske. Bošnjački velikodostojnici koji žive u Republici Hrvatskoj u javnosti znaju kazati da je ova zemlja primjer kako se treba odnositi prema bošnjačkoj manjini. Taj pomirljivi ton je uredu, ali ja smatram da to nije dovoljno. Zvanični Zagreb šalje otrovne strelice prema BiH, a nekim negativnim prohrvatskim politikama u BiH samo od toga krila rastu. Da su Bošnjaci u Republici Hrvatskoj kolateral te situacije, to je sigurno.  

Od početka 1990-ih do dana današnjeg vezani ste i za tradicionalnu i duhovnu muziku. U prošlosti ste bili osnivačem i dijelom hora „Arabeske“, a danas ste umjetnički direktor hora „Bulbuli“. Odakle interes za ovim vidom muzičkog rada? Kako je uopće došlo do „skretanja“ iz pop i rok-žanra u svijet tradicionalne i duhovne muzike? 

To nije nikakvo skretanje, to je jedan standardizirani način razmišljanja. Sjećam se da smo još i kao mladići nakon svirke u Trpnju, koje se nikada nisu protezale iza 23 sata, sjeli oko ponoći na plažu i svirali sevdah. Ljubav prema tradicionalnoj i duhovnoj muzici u sebi nosim od najranijih dana života, od moje majke. Moja majka je pjevala kao slavuj. Pjevala je neke pjesme za koje nikada prije nisam čuo i koje od tada više nikada nisam čuo. Naš je pogani običaj što znamo pisati, a opet nikada ništa ne zapišemo. Da sam ih možda tada nekako zabilježio, vjerujem da bi se i sada pjevale. 

Generalno, nije bilo teško rukovoditi ovakvim horovima, ali sam imao problem, ovo sada govorim iz pozicije manjine u jednom velikom gradu, gdje su naši ljudi u dobroj mjeri asimilirani, da ih organiziram. To je problem koji sam imao i s „Arabeskama“ i s „Bulbulima“. Kada smo već kod „Bulbula“, uskoro slavimo i 28 godina rada ovog hora. Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba i hor „Bulbuli“ upravo u povodu ove bitne godišnjice organiziraju koncert „Zapjevale bulbul ptice – naših 28 godina“, koji će biti upriličen u nedjelju, 28. aprila, u Maloj dvorani KD „Vatroslav Lisinski“ u Zagrebu s početkom u 20 sati. Ja ih još držim na okupu iako u posljednjih nekoliko godina nemamo stalno mjesto gdje možemo održavati probe. S „Arabeskama“ je bio jedan novorođeni entuzijazam. Kada sam radio s njima, niko se ovim vidom umjetničkog stvaranja niti izvođenja uopće nije bavio na ovom području, pa ni u BiH. One baš zato i jesu bile toliko popularne. Imao sam sreću da sam „Arabeske“ formirao bukvalno od djevojčica iz osnovne škole. U tom sastavu koji sam susreo u džamiji bilo je šest do maksimalno osam djevojčica koje su sjajno mogle pjevati, ali nisu znale da to u sebi imaju. Prelijep je osjećaj da sam uspio to u njima prepoznati, ukazati im na to da posjeduju pjevački dar i uvjeriti ih da je prava stvar da pjevaju u „Arabeskama“. Napravili smo sjajnu priču. Mi smo imali dosta koncerata, a među njima puno ih je bilo u Zagrebu. Recimo, u toku rata organizirani su međureligijski susreti u Hrvatskom glazbenom zavodu. I kada su bili najžešći sukobi, svaki put bi „Arabeske“ nastupale. Naravno, na te događaje znali bi doći i klasični zagrebački dobronamjerni purgeri koji bi uvijek upitali djevojke kada su stigle iz Sarajeva. Ja sam umirao od smijeha. Onda sam im morao objašnjavati da je većina tih djevojaka rođena u Zagrebu, da možda nikada nisu uživo ni vidjele Sarajevo. Posebno bi se začudili kada bi vidjeli da nakon koncerta iz svlačionica izađu obučene u najmodernije odjevne komade, da izlaze u otkačenim stajlinzima kakve mladi generalno imaju. To mi je uvijek bilo simpatično. 

Zbog prvog albuma s horom „Arabeske“, i Vaši roditelji su imali ogromne probleme. Majka je pretučena, dok su Vam oca ubili. Ako nije previše bolna tema, voljeli bismo da nam ispričate kako je došlo do ovih tragičnih događaja? Kako je uopće moguće da nekome pacifizam koji je u srži tradicionalne i duhovne muzike zasmeta? 

Mog oca su ubili na samom kraju rata. Prema nekim našim proračunima, petnaestak dana prije okončanja agresije. Dvojica klipana su došla u automobilu ravno na vrata naše porodične kuće, iščupali ih i strpali u taj automobil. U nekom trenutku jedan od njih majku je bukvalno išutao nogama iz vozila. Ona se sve do svoje smrti dobro sjećala i kako je izgledao, koju je odjeću nosio i kako se tada ponašao. Mi, potomci, već dugo tragamo za imenom i prezimenom tih ljudi. Dosta je sumnjivih, ali šute kao zaliveni. Što se oca tiče, masovna grobnica u kojoj je pronađen nije uopće velika. On je bio najstariji među ubijenima, dok je jedan Talić, koji je također pronađen u istoj masovnoj grobnici, imao samo 18 godina. Agresori su planski kucali na vrata i odvodili ljude. Logika govori da to niko drugi nije mogao biti osim komšija. I oni osuđeni, nažalost, već danas su na slobodi, hodaju ulicama mjesta na kojima su činili stravične zločine bez imalo kajanja. 

Danas, kada se skoro sve nastoji devalvirati, kakva je društvena važnost muzike? Koliko ona može spajati? 

Muzika je nevjerovatno moćna. Muzika može otvoriti vrata koja nijedan političar ne može otvoriti. Mora biti trenutak i mjesto u kojem i na kojem se ljudi skupljaju. U ratu su se ljudi skupljali oko pjesme „Mojoj dragoj BiH“. Muzika nije devalvirana, ali muzičari jesu. Muzičarima, pa i umjetnicima u cjelini, sve je teže i teže. Nekako ste zadnja rupa na svirali. Kada ovo govorim ne govorim kao muzičar, ja se i ne žalim, već kao kulturnjak. To se dešava svima koji se bave kreativnim radom, koji stvaraju autorska djela. Ne bih želio zvučati kao neki teoretičar zavjera, ali mislim da se umjetnici namjenski devalviraju i ne znam zašto se to događa. Sve u svemu, i dalje mi je najdraža ulična umjetnost, tamo se događaju najljepše stvari i tamo će najljepše stvari i izroniti na površinu. Neće iz neke organizirane institucije koju kontrolira društvo. Pa i sami „Beatlesi“ nisu izašli iz neke akademije, već iz nekog liverpulskog kvarta.