Kada je nebo plakalo
Društvo

Kada je nebo plakalo

Rođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu, u porodici zemljoradnika, koji su se 1868. iz Boegrada doseili u Bosanski Šamac. Porodica Izetbegović 1928. dolazi u Sarajevo. Alija Izetbegović je umro 19. oktobra 2003. godine.

Sarajevo, jesenji, oblačan, devetnaesti dan oktobra 2003. godine po miladu. Pristižu ljudi, u rijekama, iz čitave Bosne i iz inostranstva, slijevajući se na Trg Bosne i Hercegovine, sa svih strana, tiho, dostojanstveno. Grad je zamro. Neka nikada do tada čujna tišina razlila se ulicama, čaršijom, mahalama… Vrijeme, relativno kako jeste, uspori. Prostor, relativan kakav i on jeste, stisnu se. Grad postade miran, spokojan, tih, usporen, a ljudi u njemu bliži jedni drugima. Dostojanstvena tuga čita se na licima pridošlica, koji se odlučno, ali ne prebrzo, spuštaju k središtu grada heroja, gdje će se dženazom oprostiti od merhuma, kojeg su došli ispratiti na put u Bolji svijet.

Polahko počinje kiša, sve jača, sve upornija, gusta poput zavjese. Ljudi joj prkose, stotinu i pedeset hiljada ih klanja dženazu čovjeku, kojeg su smatrali svojim liderom, kojeg su slijedili u iskušenjima kojima dotada niti oni, niti njihovi preci nisu bili podvrgnuti. Alija Izetbegović, pravnik po obrazovanju, filozof po vokaciji, zatočenik misli po sudbini, državnik po izboru, lider jednog malobrojnog naroda, dugo nepriznatog, čija je povijest sistemski krivotvorena, osakaćivana, napustio je Ovaj svijet mučen bolešću, koju je vukao kao posljedicu dugogodišnjeg robijanja po socijalističkim kazamatima, u koje je dva puta dospio jer je želio slobodu. Jer je, kako je sam kasnije napisao, u nju bježao. Svojim bijegom u slobodu lider Bošnjaka sažeo je svoj jedinstven životni put, iskustvo i spoznaju u sabranim zatvorskim zabilješkama i epistolama svome sinu Bakiru i kćerkama Lejli i Sabini koje je pisao, baš kao i njegov veliki prethodnik Džavaharlal Nehru svojoj kćeri Indiri, iz zatvora, iz kazamata restriktivne političke vlasti, jednoumlja i ograničenja ljudskih prava. Svojim je upornim svjedočenjem slobode misli za tu slobodu bio spreman biti neslobodan. Slobodu je zaslužio baš zato što je za nju bio spreman biti zarobljenikom. Slobodu s odgovornošću, vjerovao je.

Pred tabutom koji, prekriven zastavom Bosne i Hercegovine, stoji ispred Parlamentarne skupštine BiH, Visoki predstavnik međunarodne zajednice, britanski liberal Paddy Ashdown, u zanosu kazuje da danas i nebo nad Bosnom plače. Kiša pljušti sve jače. A ljudi ne traže zaklona, mirno čekaju da isprate svoga prvaka, da klanjaju dženazu, potpuno mokri.

Do Šehidskog mezarja na Kovačima dug je put. Uz Miljacku, rijeku koja dvije polutke grada spaja, ljudi zastaju i odaju počast tabutu prekrivenom zastavom, na lafetu koji se polahko kreće ka istoku. Nad mezarom hafiz Mensur Malkić uči prvih petnaest ajeta kur’anske sure Er-Rahman, sure kojoj se merhum Alija Izetbegović često vraćao i njezine jedinstvene ajete citirao, iz njih crpio inspiraciju, snagu, hrabrost i drugima ih prenosio. Kako je rekao i zapisao, s tim se suretom susreo još kao dječak, slušajući kiraet imama Vekil-Harač ili Hadžijske džamije u Sarajevu Mustafe Mujezinovića, kojeg su zvali Kovačem. Svjedočio je uvjerenje nama, svojim pomoćnicima, da je ajet o Božijem izazovu čovječanstvu i paralelnim svjetovima da prijeđu granice nebesa i Zemlje kada ovladaju ultimativno velikom Silom, zapravo poziv čovječanstvu na puni znanstveni napredak kao formu približavanja Njemu.

Tako je tu, među svojim palim borcima, svjedocima vjere u Jedinoga Boga, na starom šehidskom mezarju u Sarajevu, završio ovozemaljski život Alija, sin Mustafin, Izetbegović, izabrani lider Bošnjaka kojem su oni, kao niti jednom prije, poklonili emanet vodstva. Mokri i promrzli, gradu i svijetu, to i dokazaše.

(Iz knjige “Alija Izetbegović”, autora Farisa Nanića)

Izvor: Stav