Kriza troškova života počela je s cijenama energije, a sada se proširila na sve sektore i utječe na cijelu Evropu i šire, objavio je Euronews.
Problem ima puno komponenti, ali ona koja najviše zabrinjava političke vođe i najviše utječe na domaćinstva je inflacija cijena hrane.
Cijene plina u Evropi pale su u februaru na najnižu razinu u gotovo 18 mjeseci, no cijene hrane nastavljaju rasti.
“Kada govorimo o cijenama energije u odnosu na cijenu hrane, postoji utjecaj ‘zaostajanja’ koji moramo uzeti u obzir”, objašnjava Rick De Oliveira, energetski analitičar iz TELF AG. “Ove niže cijene energije koje sada imamo moraju se pretvoriti u niže troškove proizvodnje hrane kako bismo vidjeli cijenu (razliku)”, rekao je.
“Primjerice, cijene koje danas vidimo u supermarketima odražavaju cijene energije prije šest mjeseci kad je hrana proizvedena. Stoga vjerujemo da ćemo vidjeti pad cijena hrane tek za otprilike šest mjeseci ako se cijene energije stabiliziraju”, dodao je.
Cijene hrane u Evropskoj uniji u januaru su u prosjeku porasle za 18,4 posto u usporedbi s godinom prije.
Mađarska je postala “šampion” poskupljenja hrane (48,2 posto), slijede je Litvanija (32 posto) i Slovačka (28,6 posto).
Najmanji rast cijena hrane zabilježen je u Švicarskoj (5,8 posto) i Kipru (10,3 posto).
“Mislimo da će se povjerenje potrošača definitivno poboljšati prema kraju 2023. godine, ali će trebati puno više vremena da se riješi kriza troškova života”, prognozira De Oliveira.
Utjecaj krize troškova života najozbiljnija je prijetnja globalnoj zajednici prema izvještaju o rizicima Svjetskog ekonomskog foruma za 2023. godinu.
Rastom cijena hrane povećavaju se nesigurnost hrane i socijalne napetosti, opterećuju se budžeti vlada koje se bore sa sve većim računima za uvoz hrane i smanjenim kapacitetom za finansiranje dodatne socijalne zaštite najugroženijima.
Problemu je pridonio rat u Ukrajini. Ruska invazija dovela je do rekordnog skoka cijena žitarica i drugih namirnica.
Kriza je dovela do uličnih protesta i štrajkova u mnogim evropskim zemljama poput Velike Britanije, gdje se radnici javnog sektora spore s vladom glede plata i radnih uvjeta.