Nema rasprave o vlastitom imenu, Bošnjaci su rekli svoje
Društvo Istaknuto

Nema rasprave o vlastitom imenu, Bošnjaci su rekli svoje

Polemike, debate, rasprave, posebno one javne, mogu biti plodonosne i poslužiti da se neko važno društveno pitanje sagleda iz različitih uglova, ili kako bi se narodski reklo „pretrese“, ne bi li se došlo do korisnih odgovora i kvalitetnijih rješenja. Važnih je tema napretek, državnih, političkih, društvenih, kojima bi se akademska pamet morala baviti.

Kako, naprimjer, kod naroda razviti sposobnost da razlikuje bitno od nebitnog, ili, recimo, kako da običan svijet razumije svjetske i regionalne tokove i procese, da prepozna opasnosti koje prijete njegovom opstanku i sl.? Da bi to bila u stanju, intelektualna elita prvo mora i sama biti kadra osloboditi se vlastite taštine i konformizma i suočiti se sa stvarnim problemima društva. Oni koji to nisu kadri, umjesto da predvide i upozore na ono što tek treba da se dogodi, bave se trećerazrednim temama, stvarima koje su bile i prošle, razglabajući o onome što su saznali iz medija, što su čuli na sijelima. Takvi postaju svrha sami sebi i od njihovih akademskih titula niko drugi nema koristi. Većinu ih je i devedesetdruga zatekla neinformirane i nespremne, pa godinama nisu bili u stanju napisati niti jedan novinski članak, a danas filozofiraju o tome šta je tada trebala uraditi politika, kako je bilo najbolje ustrojiti vojsku, na koji način nabavljati hranu i lijekove i sl.

A bilo je i pozitivnih primjera. Kvalitetan i svrsishodan angažman učenih ljudi prethodio je popisu stanovništva, održanom prije deset godina, kada je običnom čovjeku valjalo približiti u nauci utemeljen stav o tome kako će se popisati. Oni koji imaju malo bolje pamćenje sjetit će se da su po Bosni tada vršljale i po medijima gostovale nekakve grupe i organizacije, sa sjedištem u Srbiji, (to se lahko dalo prepoznati po govoru njihovih aktivista), koje su isključivo u sredinama gdje žive Bošnjaci zagovarale da se građani izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci. Pri tome, podrazumijeva se, ta dilema nije stavljana pred one koji se osjećaju Srbima ili Hrvatima jer je pitanje etničke pripadnosti kod njih davno zaokruženo, bez pukotina. Dakle, i tada se jurišalo na Bošnjake, da se s njima prave neki sociološki i demografski eksperimenti.

Srećom, s druge su se strane javili politički i vjerski autoriteti, akademici, univerzitetski profesori, pravnici, pisci i kulturni radnici, sportisti, javno ohrabrujući Bošnjake da na popisnom listu zaokruže svoje historijsko i Ustavom definirano ime. Prema rezultatima tog popisa, na čije se objavljivanje čekalo gotovo tri godine, 50.11 posto građana BiH reklo je da su Bošnjaci, a njih se 52.86 posto izjasnilo da govore bosanskim jezikom. U cijeloj je zemlji bilo 3.7 posto onih građana koji su se izjasnili kao Ostali, među kojima su i Bosanci i Hercegovci, Muslimani, Albanci, Romi, Jevreji i drugi. Nastojanja da se Bošnjaci zbune i odreknu svoga historijskoga imena imala su minimalan učinak i cijela je priča o tome, za one koji umiju čitati i računati, dobila svoj konačan epilog. U susjednim su državama Bošnjaci druga po brojnosti nacionalna manjina – u Srbiji ih je gotovo 154 hiljade, najviše poslije Mađara, dok u Hrvatskoj Bošnjaka ima 24 hiljade i druga su po brojnosti nacionalna manjina, nakon Srba. U obje ove države aktivna su bošnjačka nacionalna vijeća kroz koja Bošnjaci definiraju svoju društvenu ulogu.

I bez obzira na sve, deset godina nakon bosanskohercegovačkog popisa Suad Kurtćehajić, čovjek koji po svom formalnom obrazovanju pripada učenim ljudima, pokušava ponovo aktualizirati tu apsolviranu temu, nastojeći pred Bošnjake, a pred koga bi drugog, postaviti dilemu trebaju li biti to što jesu. Budući da je javna plodonosna debata o nacionalnom imenu Bošnjaka davno završena, danas je bespredmetno raspravljati o suštini same teme i nije potrebno iznositi argumente koji potvrđuju identitet i ime najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini. Ipak, ne uzimajući u obzir ranije javno iskazivane Kurtćehajićeve stavove o istoj temi i ne propitujući razloge i motive njegova današnjega kontriranja samome sebi, neophodno je ukazati na štetnost ovog najnovijeg pokušaja otvaranja javne diskusije o bošnjaštvu.

Prvo, u vremenu kad nam se valja suočavati sa stvarnim izazovima i tražiti odgovore na to kako odbraniti ustavni poredak i suverenitet na cijeloj teritoriji države, koji se planskim djelovanjem antidržavnih politika sve češće i sve otvorenije ugrožavaju, nama bi se nametnula rasprava o vlastitom imenu, po principu „selo gori a baba se češlja“. Pri tome je manje važno da li je riječ o ciljanom odvlačenju društvene pažnje i energije ili o nespretnom ostvarenju besmislene polemike ili, možda, o pokušaju pojedinca da se u javnosti nametne kao autoritet koji ima čarobno rješenje bosanske zagonetke. Šta god da je posrijedi, u javnosti se ovo problematiziranje bošnjačkoga identiteta ne da protumačiti drugačije nego kao udžbenički primjer pokušaja razvlačenja pameti narodu koji živi i opstaje na vjetrometini vremena i prostora.

Kurtćehajić bi da raspravlja o bošnjaštvu i kao eliksir prodaje ideju „bosanskog naroda“ u trenucima kada Bošnjaci naučnim i kulturnim radom nadoknađuju praznine nastale kroz čitavo stoljeće u kojem im je negirano, pa čak i zabranjeno nacionalno ime, jezik, kultura i tradicija. U svojoj imaginarnoj i iracionalnoj „borbi“ za bosanstvo Kurtćehajić iznosi i nekoliko tvrdnji koje nemaju nikakvo uporište u društvenoj zbilji, a kojima, u isto vrijeme, Bošnjake optužuje za razbijanje bosanskohercegovačkog društva jer nisu „izabrali“ termin Bosanac. U jednom od svojih nastupa kaže kako je vraćanje historijskog imena Bošnjak 1993. „bila greška“ i kako bi „naziv Bosanac koji je potpuno otvoren za sve konfesije kao i ateiste bio mnogo bolje rješenje i da bi u sebi apsorbovao mnogo više građana BiH“. Drugim riječima, Kurtćehajić tvrdi: da nismo prigrlili vlastiti bošnjački identitet, Srbi i Hrvati bi zajedno s nama gradili bosanski. Da je njegova teza neodrživa, najbolje govori zvanični podatak da, prema posljednjem popisu, manje od 53 posto građana govori bosanskim jezikom (ne bošnjačkim), dok 30.8 posto govori srpskim, a 14.6 hrvatskim, što je u zbiru preko 98 posto. Ovim bi, valjda, trebalo biti jasno – kada bi neko dekretom ukinuo ime Bošnjak, broj onih koji se izjašnjavaju kao Srbi ili Hrvati ne bi se ni za promil promijenio. Osim toga, u poimanju kakvo imaju vodeće srpske i hrvatske političke elite, i Bosanac i Bošnjak sinonimi su za narod koji sam po sebi, svojom otpornošću i „demografskim oportunizmom“, stoji kao prepreka na putu ostvarenja njihovog dugoročnog strateškog cilja – da u potpunosti zagospodare Bosnom.

Također, do kraja je kontradiktorna tvrdnja da, „ako ne budemo izgradili bosanski narod koji će prethoditi stvarnoj, a ne samo formalnoj bosanskoj naciji, dovešćemo BiH u opasnost da bude podijeljena u tri mini državice…“ Svakome bi, valjda, do sada trebalo biti kristalno jasno da opstanak Bosne ni prije tri decenije ni danas nije bio ugrožen zbog toga što se veliki broj njenih građana izjašnjava kao Muslimani ili kao Bošnjaci nego zato što su na nju zinuli velikodržavni apetiti. Kada bi nekim čudom izgrađivanje „bosanskog naroda“ i bilo ostvarivo, ta bi činjenica ostala nepromijenjena.

A kada je riječ o bosanskohercegovačkoj naciji, u modernom smislu te riječi, zahvaljujući vladajućoj bošnjačkoj politici devedesetih godina prošloga stoljeća i njenom čvrstom uvjerenju da je strategija opstanka bošnjačkog naroda upravo u očuvanju cjelovite Bosne i Hercegovine, ona je, kao nacija državljana BiH, u međunarodnom pravu već uspostavljena. To se najbolje vidi u odnosima s drugim državama, međunarodnoj korespondenciji, diplomatiji i konzularnim poslovima. Tako, naprimjer, za svakog američkog političara ili diplomatu, policajca i službenika na aerodromu, Srbin ili Hrvat s bh. pasošem, jednako kao i Bošnjak, pripada bosanskohercegovačkoj naciji, i svaki od njih će, ako na putovanju izgubi pasoš, rješenje tražiti u najbližem bh. diplomatsko-konzularnom predstavništvu.

Stvarni problem Bosne nije u tome kako se njeni građani izjašnjavaju nego da li poštuju njen suverenitet i teritorijalnu cjelovitost i da li njene političke i akademske elite rade u njenu ili u korist susjednih država. Intelektualna bi elita kontinuirano trebala propitivati da li državni pravosudni organi koji se finansiraju novcem poreznih obveznika procesuiraju negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. Naši bi najobrazovaniji ljudi, ako sebe smatraju intelektualcima, morali doprinositi poboljšanju obrazovnog sistema, utjecati da se sadržaji nastavnih programa učine aktuelnima za vrijeme i mjesto u kojem nam mlade generacije odrastaju kako ne bi bili zatečeni onim što ih čeka. Ili, za početak, zaštititi javne univerzitete od glorificiranja Ratka Mladića, piše Elvir Resić za Stav.