Većina gradova u Bosni i Hercegovini obilježavali su i obilježavaju isključivo datume iz novije historije. Takvom praksom povijest gradova skraćena je, oduzet im je kontinuitet postojanja, ali i povijesni identitet kao važna odrednica. Opredjeljujući se za princip da sve počinje od novije historije, kako piše u elaboratu, dobili smo da vrlo mali broj gradova u Bosni i Hercegovini u svom hronološkom kalendaru imaju markiran neki od starijih datuma, bilo da je to prvi spomen u pisanim izvorima, bilo da je to neki dokument koji afirmira neke od kulturnih ili civilizacijskih vrijednosti tog mjesta.
Među rijetkima su Visoko, koje kao vrlo značajno mjesto u srednjovjekovnoj Bosni i sjedište nekih od državnih institucija srednjovjekovne Bosne u svom “kalendaru” obilježava 29. august, dan kada je izdata Povelja Kulina bana, kao Dan općine. Općina Tešanj obilježava 10. decembar kao Dan grada, jer je na taj dan datirana vakufnama Gazi Ferhad-bega (1559. godine), koja je ozvaničila i opečatila urbani razvitak Tešnja i ovaj grad uvela u red gradova-kasaba, prema onovremenim standardima.
U osmanskoj državi postojali su standardi koje je trebalo ispuniti da bi neko naselje moglo pretendirati da se nazove gradom. Na prvom mjestu to su: postojanje džamije, trga i određenih granica, piše Stav.
U takvim mjestima obično je postojao izvjestan broj dućana (čaršija), zatim han ili karavan-saraj, i eventualno druge ustanove koje su tom naselju davale obilježje muslimanskog gradskog naselja. Postojanje džamije uvjetovano je postojanjem muslimanskog džemata, obavljanjem dnevnih, sedmičnih (džuma) i godišnjih molitvi (bajrami), a postojanje trga podrazumijeva utvrđivanje i definiranje pazarnog dana, bilo da se trg osniva iznova ili razvija na već ustanovljenoj tradiciji trgovine na lokalitetu osnivanja grada.
Sarajevo je ispunilo sve navedene uvjete i na tom primjeru postavljeni su standardi gradogradnje u Bosni.
Kad je u pitanju osnivanje Sarajeva, nesumnjivo je jasno da je ono neodvojivo od vakufname Isa-bega Ishakovića. Pravna verifikacija osnivanja Sarajeva kao gradskog naselja jeste mjesec februar (od 1. februara do 2. marta) 1462. godine. Utemeljenje naselja gradskog tipa – Sarajeva predstavlja historijski međaš, historijsku i civilizacijsku razdjelnicu. Način i čin vrlo su jasno i precizno objašnjeni i definirani. U tom smislu, Sarajevo je najtipičniji primjer osnivanja i razvitka novog tipa grada u Bosni. To je prvi grad na našem prostoru koji je utemeljen na novi način, na novim principima i po potpuno novim urbanim standardima, specifičnom vrstom objekata, njihove namjene i načina funkcioniranja.
Druga važna činjenica u ovom kontekstu jeste definiranje prostora koji obuhvata novoformirana zona naselja. Iz jedne kasnije zabilješke jasno je da je riječ o planskoj gradnji i pažljivom izboru lokacije od osnivača za budući grad.
Sarajevo je dobilo svoj utemeljiteljski akt koji nosi nadnevak “mjeseca džumadelula 866.” po hidžretskom kalendaru, što odgovara periodu od 1. februara do 2. marta 1462. godini po gregorijanskom kalendaru. “(…) A zatim je (izjavio da je) u selu Brodac u području Sarajeva (Saraj ovasi) sagradio jedno konačište (dom) u stilu tekije (zavije), koja se sastoji od tri kuće, jedne staje (istabl), jednog ograđenog dvorišta (harem) i ostalog što je potrebno, i za svoga života uvakufio je i zavještao s tim da služi kao tekija (zavije) i konačište siromašnim muslimanima koji su učenici, sejjidi, ratnici i putnici-namjernici”, piše, između ostalog, u vakufnami.
Vakufnamom se vrlo jasno potvrđuje buduće gradsko naselje čiji je prostor definiran kao jedna graditeljska cjelina s potpuno novim sadržajima. To nije jedan građevinski zahvat već kompleks različitih objekata u koje ulaze sljedeći sadržaji: jedno konačište od tri kuće s pripadajućim ograđenim dvorištem, jedne staje (istabl), mosta na rijeci Miljacki s pojasom od po 15 aršina (10,2 metra), javno kupatilo (hamam), vodovod za kupatilo, han, dućani u selu i vodovod za ostale objekte.
Uvjet podizanja džamije za proglašenje naselja gradom bio je ispunjen još ranije, najvjerovatnije 1457. godine, pa je i taj uvjet već bio ispunjen. U elaboratu navode da se iz kasnijih izvora jasno vidi da je i spomenutu džamiju podigao Isa-bega Ishaković.
Nema sumnje da su tekija (zavija), han, vodovod, hamam najranije podignuti objekti te vrste i te namjene ne samo u Sarajevu nego u Bosni uopće. I upravo zbog te činjenice, ovaj čin ima svoju neprocjenjivu težinu u pogledu inauguracije i uvođenja jedne potpuno nove prakse u graditeljsku i životnu tradiciju naših krajeva.
Legalizacija i pravna verifikacija utemeljenja grada Sarajeva dogodila se “mjeseca džumadelula 866.” po hidžretskom kalendaru, što odgovara periodu od 1. februara do 2. marta 1462. godine po gregorijanskom kalendaru. Čin legalizacije rađen je u vrlo složenoj pravnoj proceduri, unutar institucije sudstva. Pored toga što je taj akt sastavljao pravnik – kadija, što su stvari iz pravnog aspekta morale biti besprijekorno čiste u pogledu reguliranih pitanja vlasništva i imovinsko-pravnih odnosa, akt legalizacije obavljen je pred “porotnim vijećem”, koje je činilo osamnaest lica, među kojima još dva pravnika (kadije) i druga ugledna lica. Ta činjenica daje dodatnu pravnu težinu navedenom činu.
Kako je spomenuti čin definiran u mjesečnom okviru, sve radnje morale su biti završene prije 1. februara 1462, uključujući i sastavljanje samog pravnog akta (vakufname) koji je posljednji čin u tom nizu. Da je taj čin obavljen kasnije, vjerovatno bi pisalo ‘sredinom’ ili ‘u posljednjoj dekadi’ mjeseca džumadelula.