Sead Alić: Bošnjaci su zakinuti, moramo dokazati snagu i ljepotu onoga što jesmo
Istaknuto Nekategorisano Politika

Sead Alić: Bošnjaci su zakinuti, moramo dokazati snagu i ljepotu onoga što jesmo

Za 7. maj planirano je održavanje izbora za članove vijeća i predstavnike nacionalnih manjina u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave u Republici Hrvatskoj. Inače, pripadnici nacionalnih manjina u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave učestvuju u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika. Jedan od kandidata na ovim izborima jeste i Sead Alić, i to za Vijeće bošnjačke nacionalne manjine za Grad Zagreb, koji je dao intervju u aktuelnom broju bh. sedmičnog lista za politiku, društvo i kulturu Stav.

Sead Alić, književnik, filozof, ali prije svega jedan od najboljih teoretičara medija na ovim prostorima, govori o važnosti ovih izbora za bošnjačku zajednicu u susjednoj nam državi. Također, priča i o tome koliki je problem što Bošnjaci već dugo nemaju svoga predstavnika u Hrvatskom saboru niti pravog reprezenta u Savjetu za nacionalne manjine, o ukidanju Zakona o izbornim jedinicama koje može biti nova šansa za poboljšanje statusa Bošnjaka, ali se dotakao i stanja u medijima i njihove bitnosti za širu društvenu zajednicu.

Na samom startu jedno poprilično široko pitanje: kakav je trenutno status Bošnjaka u Republici Hrvatskoj? Druga su najbrojnija nacionalna manjina, u Domovinskom ratu branili su tu državu, a i danas joj Bošnjaci doprinose. Pokušajte nam, ako je moguće, napraviti paralelu između stanja nekada i sada te odgovoriti na pitanje može li masovnost učestvovanja Bošnjaka u Domovinskom ratu biti argument više za poboljšanje njihovog statusa?

Protiv sam onih koji bi dizali kredit na račun branitelja. Ti ljudi (branitelji) nisu uzeli oružje u ruke radi ratnih ili poratnih profita, pa niti privilegija njihovih sunarodnjaka i nasljednika. U tom smislu položaj Bošnjaka (bez obzira na postotak Bošnjaka u odbrani Hrvatske u odnosu na cjelokupnu populaciju branitelja ili postotak poginulih) ne treba biti ni bolji niti lošiji od položaja drugih nacionalnih manjina. No kada su Bošnjaci u pitanju, stvari se uvijek dodatno zakompliciraju.

U traganju za korijenima vlastitog identiteta, mnogi su se u Hrvatskoj zadržali na odrednici Muslimana. Time su nesvjesno podržali, inače legitimni, ali za Bosnu i Hercegovinu porazni nacionalizam istočnih i zapadnih susjeda. Sebi su u Hrvatskoj oduzeli pravo glasa.

Ideja nacije moderna je, ali prolazna historijska činjenica. U pravilu je ideološkog karaktera i nerijetko služi za prikrivanja marifetluka šejtan-kapitala. Prikriva imperijalne tendencije „brigom za svoje“. U takvoj situaciji stvar je časti i razumijevanja historijskog trenutka biti na strani onih koje se danas manje ili više otvoreno osuđuje na nestanak (a to su danas Bošnjaci).

Svako od nas ima pravo izjašnjavati se kako želi, biti dijelom ovog ili onog nacionalnog korpusa. Konačno, do većih prava i veće slobode teško da će neko u Hrvatskoj doći svrstavajući se među svoje. No nije pravedno, nije iskreno, nije korisno, a niti dobrodošlo ne ujediniti se i ne postaviti svoje zahtjeve snažnije i odlučnije. Posebno danas kada su Bošnjaci konačno dobili mogućnost slobodno govoriti, izjašnjavati se i biti i živjeti u svojoj posebnosti.

Politička emancipacija, sjetimo se Marxa, ne donosi ljudsku emancipaciju.

Izbori za članove Vijeća i predstavnike nacionalnih manjina u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave u Republici Hrvatskoj planirani su za 7. maj. Koliko su oni bitni za Bošnjake u ovoj državi i šta je potrebno da Bošnjaci vrate svoga zastupnika u Hrvatski sabor? Koliko su ovi izbori bitni za one koji slijede – za Sabor?

Izbori za vijeća u pravilu bude usnule Bošnjake i tjeraju ih da prave liste svojih susjeda, rodbine, prijatelja, poznanika… U tom smislu izbori su pokazatelj da interesa za angažman ima. No on je uglavnom papirnatog, obljetničkog i komemorativnog karaktera.

Po broju lista, Bošnjaci će opet biti među „najdemokratičnijim“ manjinama. To je uglavnom loše jer pokazuje razjedinjenost i nedostatak autoriteta u ovom svjetovno-kulturno-političkom segmentu postojanja Bošnjaka u Hrvatskoj. No s druge strane je i dobro (barem u principu) jer bi izbori trebali natjerati izborne liste da pokažu šta su radile protekle četiri godine. Naravno, oni koji se probude tek po objavi datuma izbora neće imati mnogo toga za pokazati.

Relativno je malo principijelnih ljudi među ljudima koji „koordiniraju“ liste za izbore. Uglavnom je riječ o osobama koje sebe vide u nekim foteljama i sebe vole nazivati predsjednicima nečega. Izostanak znanja, sposobnosti, pa i rada nadoknađuju različitim oblicima trgovanja. U tom smislu ne razlikuju se od velike politike. Nažalost.

Lično zagovaram dijalog projekata. Neka ono što smo napravili govori umjesto nas. Na projektima je dakle da uspostavljaju, u početku radno, a onda iskreno, povjerenje među Bošnjacima. Dok ne bude tako, sve će se svoditi na trgovinu, a trgovanjem se ne dolazi do zastupanja zajedničkih interesa.

Ista je stvar i s pokušajima da se dođe do zastupničkog mjesta u Saboru. Sva pitanja, svi razgovori i dogovori polaze od kraja – je li to ova ili ona osoba. Mjesto u Saboru (kada je već izgubljeno) može se vratiti jedino snažnim novim kanalima komuniciranja koji bi ujedinili Bošnjake angažirane na projektima muzike, filma, književnosti, likovnih umjetnosti, folklora, sporta, nauke, novih oblika medijske pismenosti, rada na bilježenju vlastitog postojanja u ovoj prelijepoj državi…

Ko krene trgovati mora znati da postoje iskusniji trgovci odavno već premazani i političkim i nacionalističkim i korporacijskim, pa i mafijaškim mastima.

Logičan bi slijed stvari bio – pokazati i dokazati snagu i ljepotu onoga što jesmo. Ni manje ni više od toga nije potrebno.

Bošnjaci su u kontinuitetu izražavali nezadovoljstvo i predstavljanjem Ermine Lekaj Prljaskaj, koju su izabrali Albanci i koja u 12. izbornoj jedinici, između ostalih, predstavlja i Bošnjake. Je li došlo do promjene mišljenja ili i dalje ostajete pri stavu da nije bila adekvatan predstavnik manjina?

Volim govoriti o načelnim stvarima, a ne o pojedincima. Ovdje se, međutim, mora govoriti o konkretnoj osobi jer ta osoba ne samo da se bori da ne dođu do izražaja stvarni interesi Bošnjaka, nego učestvuje u političkim igrama čiji je cilj daljnja podjela bošnjačkog glasačkog korpusa. Negativna selekcija je na djelu. Važno je dati podršku nekompetentnim osobama jer se s njima lakše izađe nakraj.

Riječ je o gotovo pa nevidljivoj osobi u političkom životu Hrvatske. Povremeno ispliva neka afera s nenamjenski utrošenim sredstvima i tada vidimo da nas zastupa osoba koja nas zapravo sramoti. O njenom odnosu prema BiH već je dovoljno pisano.

Mislim da su Bošnjaci zaslužili imati svog predstavnika u Saboru (biranog u posebnoj izbornoj jedinici) i mislim da je to cilj kojem se mora težiti.

Do sada je praksa pokazala da je većina takmaca za Hrvatski sabor s bošnjačke scene nastojala ući u Savjet za nacionalne manjine i tako utjecati na raspodjelu sredstava za udruženja, a ne da bi poboljšali status Bošnjaka?

Nažalost, Savjet se pokazao instrumentom za koordiniranje glasačkog tijela. I danas imate situaciju da saborska zastupnica pokušava upozoriti predsjednike nekih bošnjačkih organizacija da paze za koga će glasati jer bi mogli ostati bez dijela podrške Savjeta. Riječ je o ucjeni i situaciji koja bi se morala sankcionirati. Tu nije u pitanju jedan putni nalog ili računovotkinja koja se ne razumije u posao kojim se bavi. Ovim se načinima ruši temeljno načelo politike, ruši se vjerodostojnost demokratije. Dok takve osobe budu na mjestima gdje bi se trebale zalagati za opće vrijednosti, ispod stola će se trgovati ličnim interesima. Od toga koristi za nacionalnu manjinu nema.

Kako ste do sada zadovoljni s predstavljanjem Bošnjaka u Savjetu za nacionalne manjine? Bošnjake u ovom tijelu trenutno predstavlja Ishak Hodžić, čelnik Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske (SABAH).

Radom aktuelnog predstavnika Bošnjaka u Savjetu za nacionalne manjine malo je ko zadovoljan. Riječ je o osobi koja bi po svemu sudeći željela pozicijom nadrasti svoje vlastite mogućnosti. I inače je to problem bošnjačkog korpusa u Hrvatskoj (a nije različito ni u velikoj politici). Naime, u glavama nekompetentnih pojedinaca rađa se mesijanska strast koja nestaje u udobnosti neke fotelje ili sa zvučnošću neke novoprisvojene titule. Tako smo u bošnjačkom korpusu svi jako oboljeli od „sindroma predsjednika“. A da bi se bilo predsjednikom, ne preže se ni od lažnih diploma, povelja, statusa… Istina, protiv nekih se povedu procesi, ali oni se izgube u kotlu interesa političke hijerarhije kojoj je najvažnije imati stabilnu situaciju.

Pitanje bi dakle trebalo glasiti: Koliko ste nezadovoljni…

Nezadovoljan sam jako, a samo jedan od razloga tog nezadovoljstva oduzeo bi sav prostor predviđen za ovaj razgovor.

Ustavni sud nedavno je ukinuo Zakon o izbornim jedinicama. Zaključio je da trenutni izborni sistem u Hrvatskoj, zasnovan na deset izbornih jedinica, značajno odstupa od načela jednakog biračkog prava. Koliko je važno što je ukinut ovaj zakon i koliko to može doprinijeti poboljšanju statusa Bošnjaka?

Gotovo u pravilu je u politici tako da ispravljanje neke nepravde vodi novoj nepravdi. Borba protiv korupcije može se pretvoriti u oblik političke borbe u kojoj je korupcija samo barjak kojim se maše. Općepoznata je stvar zašto su biračke jedinice ovako oblikovane, zašto ima toliko općina i županija. Ne treba biti naivan i nadati se da će nove izborne jedinice biti određene prema logici prostorne podijeljenosti i prema toliko potrebnoj racionalnosti rada. No činjenica je da to pruža šansu.

Političkoj svijesti jasno je da je bošnjačka komponenta u politici jako zakinuta. Je li to odraz događanja u BiH – ne znam i ne bih u to ulazio. No postoje neki politički dogovori po kojima bi Bošnjacima nužno pripadalo jedno od „važnijih“ mjesta u demokratskom ustrojstvu vlasti u Hrvatskoj. Svi to znaju, ali nekako zaborave kada pragmatični interesi isplivaju na površinu.

Zato bi umjesto nekakvih inicijativa o okupljanju Bošnjaka (kroz koje se žele realizirati lični politički interesi) puno važnije bile inicijative za uvažavanje bošnjačkog korpusa od hrvatske politike. Naravno, takve inicijative ne bi nužno morale imati imena i prezimena koordinatora, jer u krajnjoj liniji važan je rezultat, a ne ambicija inicijatora.

Bez imalo kurtoazije, zaista ste živopisna ličnost. Osim aktivizma za unapređenje stanja Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, profesionalno ste vezani za filozofiju, književnost, ali i medije. Voljeli bismo upravo o medijima porazgovarati s Vama. Koliko je u savremenom trenutku bitno postojanje tradicionalnih medija kada skoro svako pomoću društvenih mreža može biti medij za sebe?

Puno tekstova, pa i knjiga napisao sam o medijima. Informacije o tome mogu se dobiti na Wikipediji, a nešto i na mojoj stranici www.seadalic.com.

Tradicionalni mediji u pravilu danas sarađuju s političkim strankama, a mobilni, digitalni, mrežni mediji s korporacijama. Na djelu je sukob i politika i načina poslovanja, ali i teologija. Centralno mjesto imaju mediji jer oni „vino pretvaraju u vodu“, odnosno svode naš život na život navijača ove ili one političke, korporacijske, religijske ili neke manje hijerarhije.

Bez upućenosti u filozofiju, nema smisla uplitati se u dublje političke, teološke, pa i ekonomske rasprave. Bez znanja o sistemima posredovanja (medijima), svaki je razgovor, svaka osuda, svaka procjena – samo nagađanje. Utoliko je potreban jedan teorijsko-teološko-kulturološko-filozofsko-medijski pristup za detektiranje aktuelne situacije. Taj sam pristup koristio u svojoj zadnjoj knjizi Uz BosnuCrni trokut na crnoj podlozi. Nadam se da će ta knjiga stići do BiH. Ona nije navijačka i zalaže se za suočavanje s istinom. Najbliža je nečemu što bi se moglo (na tragu Ericha Fromma) nazvati radikalnim humanizmom.

Opet jedno poprilično široko polje – šta je nezavisno novinarstvo i postoji li ono ikako? Ako postoji, kako biste ga definirali?

Svi znamo da treba razlikovati medije od medijskih uposlenika. Novinar može biti zainteresiran za istinu, ali je interes medija profit, odnosno moć koju mu pruža ova ili ona politika. U tom smislu nema nezavisnih medija, ali ima časnih istraživačkih novinara koji brane dignitet riječi i istinu od interesa vlasnika medija.

Nezavisno novinarstvo u svijetu isprepletenih interesa politike, korporacija, religijskih hijerarhija, te uz igre igrača iz sjene, uz geostrateške igre, uz mahanja barjacima nacionalistički zaluđenih navijača – samo je drveno željezo. Novinarstvo je odavno postalo sredstvom borbe za različite interese.

Na koji način danas možemo, u šumi informacija, izabrati medij, bez obzira na to da li je online ili u fizičkom formatu, na kojem ćemo barem donekle moći čitati objektivne informacije?

Svaka je in-formacija zapravo u-obličenje. Medij oblikuje informaciju i nudi je kao vlastiti stav konzumentu tog medija. U tom smislu, i ovaj je tekst u-obličenje stavova jedne osobe. Možda će nekome izgledati interesantno, ali ne mora biti istinito. Naslov koji će urednik dati ovom tekstu ne mora odražavati ton ovog teksta. Izvještaj s ratišta (primijetili bilvetovci davno) stavlja u centar pažnje izvjestitelja koji, naravno, ne može dati objektivnu istinu, ali će činjenica njegove nazočnosti na ratištu omogućiti gledatelju privid da je objektivno informiran.

Objektivnost u medijima ideal je kojem se teži, ali do kojeg se ne stiže. Mediji proizvode dojam i njime operiraju. Ponajbolji novinari uvijek su morali napuštati ili mijenjati medije za koje su radili. Nije li uostalom to sudbina i svakog pravog intelektualca, i svakog iskrenog vjernika u odnosu na religijsku hijerarhiju koje je dio?

Je li moguće izboriti se sa senzacionalizmom?

Prošle smo godine izvukli iz mraka historijske šutnje djelo Dževada Sulejmanpašića Žurnalizam – razarač čovječanstva. Nadam se uskoro i predstavljanju reprinta njegove knjige iz 1936. godine i interpretacija te knjige napisanih na temelju naučnog simpozija o ovom djelu. Ta knjiga, a i monografija naučnih tekstova o toj knjizi pokazuje da je neko s ovih prostora shvatao bit prevare koja je dolazila sa senzacionalizmom koji je nužan, sastavni dio (čak bit sama) štampanog medija novine. Dakle, prije McLuhana, a u vrijeme Walera Benjamina, Sulejmanpašić piše djelo koje treba biti zlatnim slovima urezano u historiju napora ljudi ove regije, pa i Bošnjaka. Bez svijesti o razornoj moći medija na umjetnički, duhovni, religijski, psihološki, porodični, vjerski… život, nema svijesti o vremenu u kojem živimo. No korijeni su duboki, pa je i za liječenje potrebna dugotrajna i radikalna terapija.

Fenomen koji je nedavno postao prisutan u svijetu online medija svakako je tzv. fact checking. Činilo se da će fact checkeri doprinijeti borbi protiv lažnih informacija, ali je došlo do situacije da su se fact check servisi više obračunavali s neistomišljenicima, što je bila čista cenzura, nego što su se bavili istinskom vjerodostojnošću podataka. Je li fact checking u startu bio osuđen na propast, barem na ovim prostorima?

Ponosno izjavljujem da su ti istureni predstavnici velikih korporacija i mene napali. Ne zbog nekog teksta ili stava, rečenice ili zareza. Nije im se svidio medij u kojemu sam objavio neke od svojih tekstova. Birali bi mi dakle mladu koja njima odgovara ne pitajući me o mojim afinitetima. Ne zamjeraju mi ništa osim što to na čemu mi ne zamjeraju objavljujem u mediju kojem oni nešto zamjeraju. Oni su nešto poput umjetne neinteligencije – ne bave se činjenicama nego komesarski posao odrađuju površno i nekonzistentno.

Jesu li mediji bili glavni generator tzv. cancel kulture?

Dublji su korijeni cancel kulture od fenomena zaobilaženja, medijskog preskakanja, zanemarivanja i sl. Svaka je kultura ideološkog karaktera i nju utemeljuju i provode sljedbenici određenog svjetonazora, odnosno njihovi egzekutori i njihovi mediji. Iz moje perspektive to izgleda ovako. Svaki put kada su me zaobišli, poslali su vjetar u moja leđa. Gotovo da sam cijeli život plovio na lošim namjerama okoline koja mi je davala snagu. Možda sam se povremeno i sam potrudio biti isključenim iz mainstreama jer je on podrazumijevao prilagodbu, mir i odustajanje.

Mediji vole i potcrtavaju razlike. Vole krv, rat, obračun, teške emocije… U prirodi je štampanih, elektronskih, pa i mrežnih medija da supstancu života koriste kao materijal za proizvodnju viška vrijednosti. Zato je važno biti oprezan s medijima i sa svakim sistemom medijskog posredovanja.

Istina tako lahko sklizne kroz prste da je mogućnost da se zahvati rukom novinara ili urednika iznimno mala. Kao i kod lijekova, dobit ćete manje ljekovitog sastojka, a više ambalaže. I mediji donose više bolesti nego zdravlja.

Koliko smo generalno medijski pismeni? Kako to unaprijediti?

Bošnjačka nacionalna zajednica je kao jednu od svojih aktivnosti pokrenula i Medijsko opismenjavanje. Naravno, Savjet ga nije prepoznao kao važnu stvar. Činjenica je, međutim, da je to medijsko opismenjavanje važno ne samo za nacionalne manjine nego i za većinski narod, a ponajviše za ljude koji obnašaju neke funkcije. Dakle, medijski smo relativno nepismeni. Da ne idemo dalje prema filozofsko-medijskom kritičkom propitivanju…

Na ovoj strateškoj razini važno je reći da je sistem bolje komunikacije među Bošnjacima važniji od mjesta u Saboru. Horizontalno komuniciranje može pomoći da se ljudi upoznaju i da prepoznaju istinske aktivnosti važne za sve. U tom smislu i radimo u Zagrebu pripreme za stvaranje Bošnjačkog medijskog centra. Bilo bi dobro da se u te aktivnosti uključe svi Bošnjaci koji su se na bilo koji način bavili medijima.

Na koji način mediji mogu biti u službi nacionalnih manjina?

Polahko svi dolaze do svijesti da su mediji ključ. Ne samo za osvajanje vlasti neke velike politike, nego i za samoosvješćivanje nacionalnih manjina i njihov zajednički nastup. Možda je velika stvar napravljena kada su se manjinski zastupnici ujedinili. Smatram da bi višestruko više napravljeno da su udružili sredstva i izgradili zajednički kanal komuniciranja prema hrvatskoj javnosti. Mediji su danas kamen na kojem se kleše historija. Utoliko su sve inicijative koje idu u tom smjeru neizmjerno važne.

Godinama zagovaram i zajednički radio i zajednički televizijski program nacionalnih manjina. Taj zajednički nastup pokazao bi vrijednost, kvalitetu, bogatstvo, raznolikost, pa i snagu kultura nacionalnih manjina. Pokazao bi da postoji jedan ljepši svijet od politike. Da postoje ljudi kojima nisu važne fotelje nego doživljaj druge osobe. Politički dogovori jesu važni, ali oni su površina ispod koje je dubina i raznolikost nacionalnih manjina…

Gdje je budućnost medija? Je li u maločas spomenutoj umjetnoj inteligenciji?

Uz ovakve medije nema budućnosti ni za čovjeka niti za medije. Umjetna će inteligencija pomoći da se jasnije vidi razlika između stvaralačkog, ljudskog, umjetničkog pristupa i onog drugog kojeg je razvijala copy-paste kultura. Čovjek treba medije po svojoj mjeri, a ne čovjeka po mjeri tehničkih naprava.

Sve je u pitanju. Sve može završiti katastrofom o kojoj neće imati ko izvijestiti u nekom od medija, ali i sviješću o nužnosti oblikovanja medija prema duhovnim, humanističkim potrebama onog najljepšeg i najvrednijeg, onog univerzalnog u čovjeku.

Kada je riječ o književnosti, poznato je da ste bili inicijator pokretanja jednog društva pisaca koje bi okupljalo manjine. Je li uspjela ta ideja, kakav joj je odziv i ima li budućnost?

Za sve pa i za tu inicijativu treba vremena. Objavili smo na internetskim stranicama prva dva broja našeg časopisa. Ministarstvo kulture nas još nije prepoznalo, ali ima vremena. Doći će i mlađi, i bolji, i snažniji, i umniji, i mudriji, kreativniji ljudi manjina. Ta je ideja sama po sebi snažna. Hoće li biti realizirana ove ili neke od budućih godina, stvar je i Ministarstva kulture, ali i ljudi koji su dio korpusa nacionalnih manjina.

Na samom kraju, valja istaći da ste bili jedan od rijetkih bošnjačkih intelektualaca u Republici Hrvatskoj koji se javno suprotstavio radikalnom skretanju hrvatskog društva udesno. Poznato je da ste javno digli svoj glas protiv imenovanja Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture, zbog čega ste čak došli u konfrontaciju s dijelom Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj. Kakvo je danas hrvatsko društvo i kakav mu je odnos prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini?

Javno reagiram vrlo rijetko. Isključivo ako neko od onih kojima je dužnost nisu to napravili. Mene ne zanima ni ljevica niti desnica. Reagirao sam jer je na djelu bio pokušaj da se jednom političkom smicalicom Bošnjaci identificiraju s osobom koja se, recimo to blago, ne identificira s bošnjaštvom. Mislim da su danas svi svjesni da je tada na djelu bio pokušaj manipuliranja. To se moralo presjeći.

Slična se situacija događa sada kada albanska zastupnica gura u prednji plan Ishaka Hodžića jer joj on osnažuje poziciju dijeljenja bošnjačkog korpusa na sljedećim izborima za Sabor. Nadam se da Bošnjaci neće nasjesti.

Za razliku od nekada, ne čini li Vam se da Bošnjaci u Republici Hrvatskoj gube na svojoj homogenosti, da se asimiliraju?

Svi su procesi uvijek na djelu. Život se kreće u raznim smjerovima. Sreća se pronalazi u neočekivanim kombinacijama. Umjesto o homogeniziranju i asimilaciji, ja bih radije govorio o ljepotama, kulturi, umjetnosti, tradiciji, vrijednostima bošnjaštva koje danas u Hrvatskoj ne dolaze dovoljno do izražaja. To nije uredu i zato treba uložiti konstruktivnu energiju uspostavljanja uvjeta za život Bošnjaka sa svom bh. kulturom i bh. duhom i u Hrvatskoj.