U genocidu počinjenom nad Jevrejima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941. do 1945. ubijeno je između 75% i 80% članova jevrejske zajednice na području današnje Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, tek je svaki peti Jevrej dočekao 1945. godinu.
U hrvatskoj povijesti nije bilo mnogo naznaka da bi se zločin takvih razmjera mogao dogoditi. Istina, u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća bilo je antisemitskih pamfleta i incidenata, pa čak i političkih stranaka s antisemitskim tendencijama u ideologiji i programu, ali antisemitizam nikada nije poprimio ekstremne forme – pogrome i ubojstva – kao, na primjer, u Rusiji ili Poljskoj. Ustaški je pokret u osnovi bio antisrpski i od svoga je osnutka 1932./33. širio mržnju uglavnom protiv Srba. Kako su jačale veze ustaša s njemačkim nacistima, te kako je ustaška ideologija postajala sve bližom nacističkoj, tako su ustaše preuzimali rasističke protujevrejske teze.
Krajem tridesetih godina učestali su antisemitski ispadi u hrvatskom desničarskom tisku, a većina njihovih autora kasnije se priključila ustaškom pokretu. Sigurno je da je jačanje njemačkoga nacizma pridonijelo stvaranju antisemitske atmosfere. Nacisti su financirali antisemitske listove. Jugoslavenske kraljevske vlasti popustile su pod tim pritiskom i u jesen 1940. donijele “dvije uredbe o ograničenju prava Jevreja” kojima je određeno da se broj Jevreja upisanih u srednje škole i na sveučilišta uskladi s udjelom Jevreja u ukupnom stanovništvu, a trgovina prehrambenim proizvodima naveliko praktički je zabranjena tvrtkama koje su bile u Jevrejskom vlasništvu ili suvlasništvu.
U aprilu 1941. godine nastupa za mnoge stanovnike NDH, ponajprije za Jevreje, razdoblje koje se iz mnogo razloga može nazvati tragičnim i mračnim. Teško ga je razumjeti, još teže objasniti, jer strahote tog razdoblja toliko su užasne da se u svijesti čovjeka s kraja 20. i početka 21. stoljeća čini nemogućim i nevjerojatnim da se sve to uopće moglo dogoditi.
Historičarov racionalan pristup utvrdit će činjenice i slijed događaja, pomoći će razumijevanju okolnosti; preostat će čitatelju da sam sebi pokuša objasniti što se to i zašto se to dogodilo. Miroslav Krleža 1945. godine napisao je da opisivanje svih strahota koje je prouzročio nacizam “jest tema koja očekuje svog Shakespearea”, da bismo bar približno shvatili dubinu tragedija i težinu katastrofa koje su nas zadesile.
Slijedeći primjer nacista od kojih su često primali instrukcije, ustaše su svojim planovima za ubijanje Srba dodali i još oštrije mjere protiv Jevreja. Sve je to planirano unaprijed i sličilo je njemačkim planovima jer se sastojalo od tri faze: ekskomunikacije, koncentracije i eksterminacije. Kako je to trebalo u budućnosti izgledati, vrlo je dobro obrazložio Mile Budak – 13. jula 1941. godine na otvorenom prostoru u Karlovcu održao je čuveni huškački govor (“ili se pokloni ili se ukloni”).
Potom je u zatvorenom krugu, na domjenku za pedesetak biranih uzvanika u franjevačkom samostanu “bio u mogućnosti govoriti otvoreno o jednoj stvari koja sada sve više postaje aktuelnom […] o pitanju što će biti zapravo sa Jevrejima i Srbima u našoj državi”:
Vi ste pametni ljudi kojima ne treba mnogo pričati pa ću Vam ja stvar moći najzgodnije razložiti jednom anegdotom iz naše ustaške emigracije. Bilo je to jednom zgodom kada sam obilazio ustaške logore. Došla je riječ i na Srbe te Jevreje, kao i ono što oni rade u našoj domovini, te kako ćemo to pitanje riješiti kada se vratimo kući. Jedan dobar naš ustaša obratio se je na me tada ovim riječima: ‘Kada se vratimo kući, onda ćete vi, gospodine doktore, sigurno biti ministar i predstavljati hrvatske državne vlasti. Ja ću biti hrvatski vojnik i predstavljati hrvatsku borbenost. Što ćemo mi, hrvatski vojnici, od vas ministara i predstavnika hrvatskih vlasti tražiti i očekivati? Ništa drugo nego samo sljedeće – i to kada mi vojnici budemo negdje na licu mjesta uredovali protiv Srba i Jevreja, onda ćete vi kao predstavnici vlasti morati doći ustanoviti što je to bilo. Mi od vas očekujemo samo to da ćete uvijek znati doći pola sata prekasno!’”
“Evo, vidite: u tom je sva tajna i odgovor na vaše pitanje”, zaključio je Budak, u tom trenutku “neobično razdragan […] očito osjećajući se usred svoje misije, koju mu je povjerila Providnost”, tvrdi očevidac Vladimir Jevrejec. Da bi ga razumjeli i prisutni talijanski i njemački vojni predstavnici, da ne bi “niti jedna njegova ideja bila izgubljena za buduća pokoljenja”, Budak je sam “preveo svoj govor najprije na talijanski, a onda i na njemački.”
Samo nekoliko dana po svom dolasku u Zagreb, 22. aprila, novopostavljeni ministar unutrašnjih poslova Andrija Artuković izjavio je za Der Deutsche Zeitung in Kroatien da će vlada Nezavisne Države Hrvatske “uskoro riješiti Jevrejsko pitanje na isti način kao što ga je riješila njemačka vlada” ističući “da će se svom strogošću nadzirati da se rasni zakon u najskorije vrijeme striktno primijeni.”
Početkom maja Ante Pavelić dao je sličnu izjavu za iste novine: “Jevrejsko će se pitanje radikalno riješiti prema rasnim i gospodarskim gledištima.” U međuvremenu je, 30. aprila, Službeni list objavio Zakonsku odredbu o rasnoj pripadnosti, Zakonsku odredbu o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda i Zakonsku odredbu o državljanstvu. Bile su to tri ključne protujevrejske zakonske odredbe. Njima su Jevreji pretvoreni u izvandruštvenu kategoriju ljudi izloženih svakoj mogućoj diskriminaciji i lišenih bilo kakve zakonske ili društvene zaštite.
Jevreji nisu mogli izbjeći te odredbe, za razliku od Srba koji su mogli prijeći na katoličku vjeru, jer je položaj Jevreja bio jasno određen odredbama o rasnoj pripadnosti. Svi Jevreji stariji od šest godina u javnosti su morali nositi žuti znak, a kretanje im je bilo ograničeno. Četvrtog juna osnovano je “Rasnopolitičko povjerenstvo” u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova kojemu je glavni cilj bio utvrđivanje rasne pripadnosti, posebno u “sumnjivim slučajevima.”
Istoga je dana “Zakonskom odredbom o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda” zabranjeno je Jevrejima “sudjelovanje u radu, organizacijama i ustanovama društvenog, omladinskog, športskog i kulturnog života hrvatskog naroda uopće, a napose u književnosti, novinarstvu, likovnoj i glazbenoj umjetnosti, urbanizmu, kazalištu i filmu.” U jednom dopisu iz Osijeka, ispisanom tih tjedana, stoji da se radi o “ponizujućim mjerama.”
Gotovo od samoga osnutka ustaške države vlasti su bacile oko na jevrejsku (i srpsku) imovinu. Tako su donesene posebne “zakonske odredbe” po kojima je jevrejska pokretna i nepokretna imovina proglašena “državnim vlasništvom.” Drugim riječima, omogućena je pljačka u ime države. Međutim, u praksi, događala se i mnogo otvorenija pljačka. Iako bi se katkada čuli glasovi da su takva djela “ilegalna”, režim očito nije činio ništa da ih spriječi, već ih je, naprotiv, poticao.
Drastičan je primjer iznuđivanje 1004 kg zlata koje su zagrebački Jevreji morali skupiti u maju 1941. godine da bi spasili živote. To je pomoglo samo nekolicini, a nešto slično dogodilo se i u Osijeku, Bjelovaru i nekim drugim gradovima.
Uhićenja Jevreja počela su već u prvim danima ustaške vlasti. U početku su uzimali samo pojedince, istaknute i utjecajne članove jevrejske zajednice. Potkraj maja organizirana su uhićenja širih razmjera – 165 omladinaca u dobi između 18 i 21 godine tobože je odvedeno na ljetne radove, a zapravo na put bez povratka – ubijeni su u Jadovnu na Velebitu, a samo su dvojica preživjela. Od polovice juna antisemitska je kampanja pojačana i krenula je prema “konačnom rješenju.” Vođena je pod geslom: “U NDH nema mjesta za Jevreje”. Pavelić je 26. juna u “Izvanrednoj zakonskoj odredbi i zapovijedi” ustvrdio da “Jevreji šire lažne vijesti […] ometaju i oteščavaju opskrbu pučanstva, to se kolektivno smatraju za to odgovornima, i prema tome će se proti njima postupiti i spremati ih povrh kazneno-popravne odgovornosti u zatočenička zbirališta pod vedrim nebom.”
Pavelić je izdao “odredbu i zapovijed” u trenutku kada su već diljem NDH pokrenuta masovna uhićenja i deportacije, uključujući žene i djecu. Naime, već 21. i 22. juna počela su uhićenja zagrebačkih Jevreja te su oni dovoženi na Zagrebački zbor (današnji Studentski centar) gdje je već u noći 22./23. lipnja prva kompozicija s oko 200 zatočenika deportirana u Gospić. Hrvatski narod tjedan dana kasnije prenio je da su “mjerodavne tržne ustanove” zagrebačkog Gradskog poglavarstva utvrdile kako “Jevreji i dalje prave smetnje s opskrbljivanjem pučanstva živežnim namirnicama, provodeći sabotažu i ometajući normalnu opskrbu”.
Poglavarstvo je “posljednji puta pozvalo takve Jevreje, da se okane toga, jer se u protivnom […] spremaju najoštrije mjere”. Nije jasno što se misli pod sintagmom “najoštrije mjere” jer još nije bilo masovnih ubijanja, ali tekst pod naslovom “Čas konačnog obračuna,” objavljen u Ustaši od 3. jula, dakle samo koji dan kasnije, ostavlja vrlo malo sumnji o daljnjim nakanama vlasti:
“Ustaška Hrvatska želi se u prvom redu obračunati sa slobodnim zidarima, želi obračunati sa pljačkaškim Jevrejstvom […] mi ih dobro znademo […] te Jevreje […] znademo i njihova gnijezda, znademo njihova skloništa, znademo njihovu rabotu, znademo njihova skladišta i njihove zalihe […] Znademo i istrijebit ćemo ih […] I neka se nitko ne zgraža, neka nitko ne plače nad njihovom sudbinom, neka nitko ne pita zašto i kako […] Ustaše znadu što čine, kako čine i zašto čine, a hrvatski će narod, napose mali hrvatski čovjek, u najskorijoj budućnosti vidjeti jasno i točno zašto je to činjeno.”
Ustaški je režim vrlo pažljivo isplanirao ovu posljednju fazu “rješavanja Jevrejskoga pitanja.” Osnovao je gotovo trideset “sabirnih logora” ili “prolaznih logora,” u koje su uhićeni Jevreji privremeno smještani da bi kasnije bili deportirani u koncentracijske logore ili logore smrti koji su bili osnovani istovremeno. Prvi od njih – Danica pokraj Koprivnice – otvoren je u aprilu. Potkraj juna i u prvim danima jula proradili su logori u Gospiću i u Jadovnom na Velebitu te Metajna i Slana na Pagu.
U strijeljanjima talaca samo u Zagrebu do rujna 1941. godine život je izgubilo nekoliko stotina Jevreja. Naime, uzimanje i strijeljanje talaca bilo je još jedan od načina ubijanja Jevreja. Kad bi protivnici režima izveli neku diverziju ili ubili državnoga službenika, “Jevreji” i “komunisti” koji su već prije bili uhićeni bili bi u pravilu strijeljani kao “intelektualni začetnici” akcije. Do kraja srpnja pohapšena je većina Jevreja u Koprivnici, Karlovcu i Varaždinu. Varaždin je proglašen prvim gradom “očišćenim” od Jevreja. Uhićenje su izbjegli samo oni koji su se sakrili ili koji su pobjegli.
Uspostavom logorskog sustava Gospić – Velebit – otok Pag u lipnju 1941. godine započinje krajnja etapa holokausta u NDH – masovno ubijanje. Taj je logorski sustav planiran i dirigiran iz središnjice RAVSIGUR-a u Zagrebu, a bio je pod neposrednom operativnom nadležnošću Župskog redarstvenog ravnateljstva u Gospiću. Sastojao se od jednoga zatvora, jednoga logora i više improviziranih prihvatilišta i sabirališta u samome Gospiću, od dva logora na otoku Pagu i dva na Velebitu, a glavna poprišta masovnih ubijanja bili su logor Jadovno na Velebitu i logor Slana na otoku Pagu.
Za otpremanje u te logore nisu bili odlučujući politički kriteriji, već rasni i vjerski, odnosno nacionalni. Tijekom svega dva ljetna mjeseca, od 21. lipnja do 21. augusta, u logorskom sustavu Gospić – Velebit – otok Pag nestalo je oko 2500 Jevreja iz svih dijelova NDH, od toga oko 1000 iz Bosne i Hercegovine. Ti su logori morali polovinom kolovoza biti napušteni zbog toga što su Talijani, doznavši za zločine i prestrašeni sve jačim ustankom, s vojskom zauzeli taj teritorij.
Rezimirajući dotadašnja zbivanja, poglavnik Pavelić potkraj augusta mogao je s punim pravom izjaviti: “Što se tiče Jevreja […] oni će u najkraćem roku biti konačno likvidirani. Pitanje Jevreja bilo je vrlo ozbiljne naravi. U samom Zagrebu bilo ih je 18.000, od njih je ostalo jedva 4000, a i ovi će biti poslani na prisilni rad ili u koncentracioni logor.” (Namjerno ili ne, Pavelić griješi: prije rada je u Zagrebu živjelo oko 12.000 Jevreja.)
Zbog napuštanja logora na Pagu i u velebitskim bespućima u jesen 1941. godine podignut je novi logorski kompleks na području Jasenovca i Stare Gradiške. Isprva je Jasenovac bio zamišljen kao radni logor po uzoru na nacističke, u kojem su sredstva ubijanja logoraša trebala biti izgladnjivanje i iscrpljivanje – Vernichtungsernährung. Neki logoraši procjenjuju da su u ustaškim logorima dnevno dobivali po 500 do 700 kalorija, a da bi se uz naporan fizički rad održao goli život, dnevno treba uzimati barem 1800 kalorija.
No, kako se prema kraju 1941. broj logoraša ubrzano povećavao, jasenovački su komandanti počeli masovno ubijati zatočenike. Jasenovac je ostao u funkciji puna 44 mjeseca, gotovo do samoga kraja rata. Tamo je ubijena većina Jevreja iz sjeverne Hrvatske i Bosne – njih između 17 i 18 tisuća.
Svaka od faza u “rješavanju Jevrejskog pitanja” obilno je dokumentirana. U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu postoje deseci i stotine molbi, koje su pisane od jula/augusta 1941., u kojima se moli otpust iz sabirnih i koncentracijskih logora. Ima molbi pisanih patetično ili udvornički, ima ih suzdržljivo faktografskih, ili zdvojno očajničkih, a neke su neodoljivo tužne i dirljive.
Jedanaestogodišnja Sofija Singer, “kćer,” nevještim rukopisom, moli da se njezin otac Leopold (Lavoslav) Singer (1884.), koji je već “30 godina sasvim gluh” i ima srčanu manu, otpusti sa Zavrtnice (sabirnog logora na tadašnjoj istočnoj periferiji Zagreba, u blizini Heinzelove ulice). “Mama mi je bez njega potpuno nemoguća, a ja dijete sasvim bez pomoćna […] imam mnogo razloga da se bojim za mog tate¬ka […] nemam nikoga koji bi mi mogao pomoći.” Po svemu sudeći, netko se sažalio nad ovim dječjim pismom pa je stigla preporuka da se Singer “privremeno pusti na slobodu.” Nije jasno je li Singer uistinu i pušten – čini se da je preporuka stigla prekasno i da je već bio deportiran u Jasenovac. Iz Jasenovca se nijednom nije javio pa mu zbog toga nije poslan nijedan paket, što znači da je već u listopadu ili najkasnije u studenom bio mrtav. Majka Eugenija (1895.) uhićena je u Daruvaru 1942. godine te ubijena u Staroj Gradiški. Mjesto i vrijeme stradanja male Sofije nije poznato, ali ni ona nije preživjela rat – paradoksalno je da je u “Popisu žrtava Zagreb” pod njezinom nacionalnom pripadnošću upisano “Hrvatica.”
U izvještaju Gestapa iz Zagreba napisanom u svibnju 1942. tvrdi se da ustaše, usprkos okrutnosti, nisu dovoljno temeljito proveli “konačno rješenje” na teritoriju NDH. Prema tom se izvještaju još uvijek oko 5000 Jevreja nalazilo na slobodi na teritoriju pod nadzorom ustaških vlasti zahvaljujući osobnim i obiteljskim vezama, korupciji i zalaganju Katoličke crkve u Zagrebu za osobe u miješanim brakovima i njihovu djece te neke druge osobe.
U augustu 1942. i u maju 1943. Nijemci su se prvi put u NDH izravnije angažirali u deportacijama. U prvoj deportaciji pohapšeni su Jevreji, njih oko 1200, dopremljeni u kompleks gimnazijskih zgrada u Križanićevoj ulici u Zagrebu pa su kamionima otpremani na Glavni kolodvor.
Uska suradnja ustaških vlasti i njemačkih predstavnika potvrđivala se od 13. kolovoza do kraja mjeseca. Iako su vlakove dale Državne željeznice, policijsku pratnju i sve ostalo u vezi s transportom organizirale su njemačke policijske snage. Na taj način nacisti su iz Zagreba u Auschwitz odveli uhićene zagrebačke Jevreje, kao i jevrejske zatočenice iz logora u Loboru (kod Zlatara) i Gornjoj Rijeci (kod Križevaca); njima su priključili i logoraše iz Tenje (kod Osijeka), kao i sve tada uhićene Jevreje iz drugih mjesta NDH. Najviše je Jevreja bilo iz Sarajeva, čime je taj grad “očišćen” od Jevreja. Jevrejski odsjek obavijestio je Državne željeznice da se “trošak prievoza od mjesta utovarenja do mjesta istovarenja imade navjeriti na račun Državne riznice NDH.” Na zahtjev njemačkih predstavnika taj su trošak, prema ranijem dogovoru, ustaške vlasti morale preuzeti na sebe.
U dvije deportacije, u augustu 1942. i maju 1943., ustaška policija pohvatala je ukupno oko 6000 Jevreja, svi su predani nacistima i otpremljeni u Auschwitz. Samo je nekolicina Jevrejskih logoraša preživjela Jasenovac i Auschwitz. Malen je broj Jevreja preživio na teritoriju pod izravnom ustaškom vlašću, a i to je bilo slučajno ili zahvaljujući svojoj posebnoj dovitljivosti ili dovitljivosti ljudi iz njihove okoline. U Zagrebu je preživjelo oko 800 ljudi, uglavnom iz mješovitih brakova. U drugim dijelovima NDH jedva stotina-dvije.
Zagrebački je nadbiskup Alojzije Stepinac uspio spasiti 55 stanovnika Jevrejskog staračkog doma koji su živjeli u Zagrebu ili njegovoj neposrednoj blizini za cijelo vrijeme rata. Od početka 1942. godine najviši ustaški dužnosnici objašnjavali su što se dogodilo sa Jevrejima: poglavnik Ante Pavelić sazvao je prvo (i jedino) zasjedanje Hrvatskog državnog sabora za veljaču 1942. godine. Posve suprotno tonovima koji su prevladavali u njegovim izjavama u prvim mjesecima postojanja NDH, u svečanom govoru Pavelić nije, govoreći o Jevrejima, bio osobito oštar. Izgleda da je Jevrejsko pitanje za njega bilo već stvar prošlosti.
Prije rata na teritoriji NDH živjelo je 39.000 Jevreja, a samo 9000 dočekalo je kraj rata. Podaci za pojedina područja približno su jednaki: od 14.000 Jevreja u Bosni i Hercegovini preživjelo je samo 4000, tj. gotovo 30%; od 25.000 Jevreja u sjevernoj Hrvatskoj, Slavoniji i Srijemu spašeno je samo 5000, tj. oko 20%. Stanje je bilo nešto bolje u Dalmaciji, ali tamo je živjelo samo oko 400 Jevreja od kojih je 250 preživjelo rat. Jedan broj Jevreja spasio se jer su prebjegli u talijansku zonu unutar NDH, u dijelove Hrvatske koje je okupirala Italija i, napokon, na Apeninski poluotok. Među njima je bio i priličan broj srpskih Jevreja.